subota, 26. ožujka 2011.

Africa, Africa minha, Africa nossa...


.... pjeva Cesaria Evora, bosonoga, negdje na Europskom tlu.
(Za potpuni dozivljaj Afrike, pri citanju ovog posta, molim da klikate na crveno podvucene rijeci)

Utjecaj Afrike svugdje je prisutan. Afrike crne kao ugalj, one nesto manje tamne, poput mlijecne cokolade, pa sve do one koja se smjestila tu u blizini, nama pod nosom. Angola, Mozambik, Cabo Verde...sve se to slilo u Lisabon u potrazi za nekim boljim zivotom. U starim koferima sarene halje i mareme, uredno poslozene, zadrzavajuci tako purpurnu boju sunca u zalasku i miris Afrike. Toliko sladak, toliko osebujan.

Postoji mjesto u gradu, gdje se svi dosljaci sakupljaju nedjeljom popodne. Ispred crkve Sao Domingos, u blizini trga Rossio. Igrom slucaja to mjesto je bilo glavno inkvizicijsko stratiste, al to je za neku drugu pricu. Ovo je jedna vedra prica.
Zajednicki im je jezik - portugalski sa vlastitim dijalektom, i saudades za Afrikom.

Nedavno smo posjetili cabo verdijanski restoran, koji osim ugodnog interijera nudi i vecer dobre grazbe i nazalost, prosjecnu hranu. Malo sam ostala razocarana, al barem sam cula mornu i probala tipicno jelo koje cu vam spremiti u vlastitoj kuhinji. Morna je njihov glazbeni izricaj. Onako kao sto pjeva Cesaria Evora. Ono sto je tango za Argentinu, fado za Portugal ili rumba za Kubu - to je morna za Cabo Verde. Muzika prepuna osjecaja, sjete i nostalgije za zemljom, ljudima i ljubavima koje su ostavili miljama daleko...




Probali smo Moqueca de camarao, Muamba de galinha i za desert Doce de papaia sa kozjim sirom. Ovo zadnje je bilo doista secer na kraju. Fantastican splet okusa, iako se sam okus papaje izgubi kuhanjem. Ali u simbiozi sa komadicem jakog kozijeg sira.....mmmm...i nakon toga, jedan mali, poslijednji gutljaj crnog vina. Kvaliteta zivota je u malim stvarima....

Dakle, Moqueca de camarao. Prije no sto pocnem - ovo jelo se moze raditi i sa morskom ribom, samo u tom slucaju vam trebaju komadi ribe.



Potrebno je:
oko 500 gr repova skampa
1/2 luka
2 reznja cesnjaka
3 jusne zlice maslinovog ulja
1 jusna zlica palminog ulja (da, znam nema ga svugdje....)
1/4 svijeze crvene paprike
sok 1/2 limuna
2 od ljuske ociscena paradajza
ljuta papricica suha
200 ml kokosovog mlijeka
2 jusne zlice kokosovog brasna
sol

Repove skampa pokapati sokom od limuna i dodati nasitno nasjeckan luk, cesnjak i izmrvljenu ljutu papricicu. Ostaviti da se marinira 20-tak minuta. U loncu zagrijati maslinovo i palmino ulje, dodati na trakice narezanu svijezu papriku i paradajz. Malo prodinstati. Dodati marinirane repove skampa i ostaviti na laganoj vatri oko 5 min. Na kraju dodati kokosovo mlijeko i kokosovo brasno. Kad zavrije - ugasiti. Ukoliko je previse vodenasto, zgusnuti skrobnim brasnom. Ili obicnim. Posluziti uz rizu ili palentu.




Tips & tricks:
- ukoliko volite pikantno, prije serviranja na tanjur stavite limunov sok (jusna zlica) i izmrvljenu ljutu papricicu ili tobasco, sto vec imate. Promijesajte vilicom i tek onda stavite moquecu na tanjur. Tako se jede u originalu.
- palmino ulje koje ja koristim je puno gusce od normalnog, gotovo kao pasteta. Ukoliko uspijete pronaci samo ono tekuce, mozete povecati kolicinu u receptu, jer je manjeg koncentrata.
- ukoliko ne mozete pronaci palmino ulje, izostavite ga :-))



petak, 25. ožujka 2011.

Malu pomoc molim, ako moze....

Jucer sam saznla da se mogu utrpati u karocu i otici na 3 dana u Madrid. Nikad bila. Imam komp i mogu bauljati internetskim prostranstvima u potrazi za - what to see - , ali meni bi bilo draze da ako je netko od vas bio i zna sto se treba vidjeti lijepo ovdje pod komentare napise. Prihvacam sve od gostionica (ha, naravno da je to na prvom mjestu interesa), sakrivene trgove, opskurne birtije, kraljevke palace.

Unaprijed se zahvaljujem!


četvrtak, 24. ožujka 2011.

O grahu i skampima ili u razlicitosti je bogatstvo...





Tek usputno da spomenem da je jucer pala vlada i ako netko nesto ne iskemija - uskoro ce izbori. Opet. Moci ce se izabrati iz palete razlicitosti. Al ako malo zagrebem ispod povrsine, sve je to ista stvar.
Toliko o politickoj situaciji iz zemlje prepune razlicitosti.

Kada se hoda ovdasnjim ulicama, sve je puno razlicitosti. Stoljeca kolonijalnog zivota, dovela su more novih stanovnika. Angola, Mozambik, Cabo Verde, Indija, Brazil...sve te zemlje u Portugalu imaju svoje predstavnike. I ne mislim na one diplomatskog zbora, vec obicne ljude, one koje nose svoj duh i tradiciju, slicnu svemu sto jeste Portugal, a opet toliko razlicitu.





Vrijeme je rucka. Podne. Turisticki centar grada. Lagani vijetar donosi miris tandoori kuhinje, u drugoj ulicici netko grila ribu. Simpaticni konobar na vratima male portugalske taverne pita: "Vec ste rucali?", rukom pokazujuci na uredno postavljene stolove i izlog u kojem medju kockicama leda viri svijeza riba, jedna sipa i skampi.




Danas cu vam predstaviti jos jedan, za balkanske nepce, cudnovati mix...Feijoada de gambas - grah sa skampima, je fino jelo koje vrijedi ako ne spremiti u vlastitoj kuci, onda zasigurno probati kad jednom navratite u Portugal.




Potrebno je:

500 gr bijelog graha namocenog 12 sati ranije
1.5 kg skampi
250 dkg musula ociscenih
200 gr kobasice
1 luk
2 cesna cesnjaka
2 lovorova lista
2 paradajza/rajcice zrele
80 ml maslinovog ulja
1 jusna zlica svinjske masti
2 jusne zlice pirea od rajcice
250 ml bijelog vina
1 papricica ljuta
sol i papar
persin


U loncu sa zasoljenom vodom kuhati predhodno namoceni grah. Ja sam ovo preskocila i kupila vec skuhani grah u staklenki i koristila oko 500 gr vec skuhanog.
Ocistiti skampe od oklopa i glave. U lonac sa vodom u koji ste dodali sol, lovorov list, nakon sto voda zavrije dodajte oklope i glave skampa i kuhajte oko 10 minuta. Izvadite lovorov list i izmiksajte sve sa stapnim mikserom da dobijete jednolicnu masu. Pomocu cijediljke procijedite tekucinu i ostavite sa strane.
U vecem loncu zagrijte maslinovo ulje, mast, dodajte nasjeckani luk i nasjeckani cesnjak. Neka zazuti, ali ne pocrni. Dodajte na kockice narezan paradajz, ljutu papricicu i pire od rajcice. Malo prodinstati. Dodati na kolutove narezanu kobasu (ako imate neku pikantnu jos bolje) i ociscene repove skampa. Neka se malo izdinstaju. Dodati vino i skuhani grah i nakon sto se kuhalo 10-tak minuta, dodati malo one procijedjene juhe od glava i oklopa skampa sa pocetka price, casa od 2.5 dcl je dovoljna. Na kraju dodati ociscene sirove musule i povremeno promijesati dok se ne zgusne. Na samom kraju dodati narezani persin i ugasiti plin.
Posluziti sa rizom ili nekim finim kuhom.





Tips & tricks
- napraviti dan ranije
- kolicina vode u kojoj se kuhaju skampi -0.5 lit
- ostatak juhe od oklopa staviti u kockice za led i zalediti (kasnije koristiti uz rizoto ili spagete....)
- ovo je kolicina za 6-8 ljudi
- ne preporucam koristiti zaledjene kozice jer se one pri kuhanju skupe u "nista", ako vec morate pribjeci zamrznutim skampima, onda izaberite neke malo vece i dodajte ih na samom kraju kuhanja kao i musule. Posto ce prenociti u frizideru (naravno ako ovo jelo kuhate dan ranije), poprimit ce okuse, a nece izgubiti na svojoj punoci.

Posto u ovom receptu ima vina, saljem ga ovomjesecnoj gazdarici Tini, koja je u okviru igre "A
jme koliko nas je...!" zadala vino kao temu mjeseca.

srijeda, 23. ožujka 2011.

O buvljacima i kardamomu - dio drugi u cb verziji

Namjerno sam post o buvljacima podijelila u dva dijela, jer kad sam pisala prvi - znala sam da cu iduci dan otici na lopovski u Lisabonu. I bi tako. Zadnji puta sam na njemu bila prije par godina. I nadala sam se da se nije nista smanjio. I nije. Samo se povecao sto govori o trenutnoj situaciji u zemlji i neimastini koja vlada.




U 11 ujutro bas i necete naci ulja starim majstora - to se trzi rano ujutro u 6!!! No, svejedno, ako trazite stare tanjure za dekoraciju vaseg gastronomskog bloga - za 1-2-3 eura, moze se stosta izabrati. Vilice i nozeve iz doba kad su se rucke radile od slonove kosti ili ukrasavale perlmutom, mozete pronaci, ali ne na cesti.

Lopovski je sajam smjesten na cesti. Na podu ili na improviziranom stolu prodaju se stari zurnali, kazete, ploce, case i tanjuri, zdjelice i vaze. Poneki stari radio, cb stanice, fotoaparati za koje sumnjam da rade, stari kljucevi (najstariji koji sam vidjela 5 eura) uredno poslozeni na A4 kartone i pricvrsceni lastikom da ne popadaju. I hrpa odjece.

Zanimljivo mi je sjesti sa strane i gledati kako se cijene mjenjaju - ovisno ko pita. Par Japanaca (inace pun ih je Lisabon, sto je i razumljivo s obzirom na trenutnu situaciju. Portugal i Japan su bratske zemlje stoljecima) gleda ljetnu haljinicu - 10 eura. Nakon par minuta prolazi Brazilka - 3 eura. Sad cekam da dodju Rusi - za njih bi valjda isto bilo 10 eura.




Oni koji dolaze utorkom i subotom prodavati svoju robu trguju na trgu i okolnim ulicicama. No oni koji drze antikvarijate, svoje ducane imaju u sklopu zgrade na trgu. Ja, ko i svaka normalna zena, imam nos za skupe stvari. Jedina stvar za koju sam pitala koliko kosta nakon trosatnog presetavanja po suncu, jedina stvar koja mi se stvarno dopala i koju bi radi imala doma - 100 eura. Mali poviseni tanjuric od stakla za torte (znate ono na sto stavljamo torte, samo u mini verziji). Bijelo mat staklo, sa valovima na rubovima, tesko cca 400 gr, ne vise od 25 cm i promjerom gornjeg dijela cca 15 cm. Naravno, da mi je vlasnik pokusao prodati pricu o ne znam kojoj vrsti stakla iz stoljeca 17. Istina je da na taj stalak jedino muffin stane, a ne torta i da ne znam konkretno sto bi sa njom u konkretnoj upotrebi - ali eto. Zapelo mi za oko.

Jedna me gospodja, koju sam prekinula u rucku pozvala da joj se prodruzim za malim, improviziranim stolicem unutar njene radnje. Radio svira Fado. Gospodja, simpaticna i blagoglagoljiva, objasnjava mi da joj inace muz radi u ducanu, al eto morao je izaci, pa ako trebam nesto posebno, bolje da rucam sa njom i pricekam dok se muz vrati. Nemojte se iznenaditi ako vas ponude ruckom u nekom ne komercijalnom ducanu - jos uvijek se desava. Nakon par minuta price o boljem sutra, zahvaljujem i odlazim.




Iako je dan poceo tmurno i sa decembarskom maglom, do vremena za rucak, zapeklo je sunce. I izgledalo je kao ljeto. A ljeto znaci - sladoled!!!!!
Stoga, predstavljam sorbet od limuna i kardamoma u homemade verziji, jer Portugal nije poznat po svojim sladoledima.





Potrebno je:

3 dcl vode
120 gr secera
1.5 dcl soka od limuna
limunova korica
sjemenke od 4-5 kardamoma

Sjemenke u muzaru istuci do neprepoznatljivosti. Vodu zakuhati sa secerom, dodati kardamom, limunov sok i na tanko narezanu koricu. Prokuhati par minuta, tek toliko da kardamom ispusti okus. Preliti u posudu u kojoj ce ici u zamrzivac i pustiti da se ohladi. Hladno staviti u zamrzivac i nakon sat vremena izvaditi van i vilicom sastrugati zaledjenu povrsinu. Promjesati i vratiti natrag. Ponoviti isti postupak 2-3 puta.
Ustanovila sam da je ovo idealan desert nakon obroka koji ostavljaju teski okus u ustima. Limun osvijezi nepce, a kardamom dah.

utorak, 22. ožujka 2011.

O buvljacima, novotarijama i drugacijim okusima....

Oduvijek sam voljela buvljake i sajmove na otvorenom. Manje one koji nicu na otvorenom u cast nekog sveca, a vise one koji nicu iz ljudske potrebe da prodaju i nesto zarade. U isto vrijme ispunja me nekom sjetom ideja da je jednom netko odvojio od svojih usta i dukatima placao ono sto cu ja, ako sam sretne ruke, uspijeti platiti sitni novac. Sve se mijenja. Kad vidim raspareni srebrni bestek, pomislim na dobrostojece gospodje i dugim haljinama tamnih boja, savreno uredjene kose i pogleda koji nikad nije direktan. Ponosne na svoj nakit, i na nista vise. One imaju svoje sluskinje koje iznose kutije od barsuna i redaju svijeze izglancane viljuske na damastnim stoljnjacima. Kroz poluotvoren prozor sunce se probija kroz nabore zavijesa. Napolju tisina, samo zveket tanjura, casa i miris juhe od domace kokosi, siri se iz kuhinje.....



Kada vidim stare fotografije zamislim nekog srednjovjecnog gospodina, ulastenih brkova kako zurno pod miskom nosi svoj aparat. "Moj naklon, gospodjo!" dobacuje u prolazu. Ona mu laganim pokretom glave odzdravlja i prati ga pogledom sve dok ne nestane na vrhu kamenih stuba.




Znala sam vidjati i ratne suvenire, kacige, maceve, lose reprodukcije kineskih bodeza, uvijek prisutne ordene koje su nekad nekome sluzile na cast, a danas .... post mortum...uzalud bacen zivot. Idemo dalje.



Ljekarske novotarije mi uvijek izmame osmjeh na lice i zahvalu sto nisam bila pokusni kunic nekom nadobudnom ljecniku, koji bi mi za sve i svasta pripisivao cudnovate tonike. O kemijskom sastavu istih, bolje je ne znati nista...

U Lisabonu se utorkom i subotom, na otvorenom, odrzava lopovski sajam. Tako se zove sluzbeno. Tu mozete naci svega i svacega. Kako i dolikuje pravom buvljaku. Stare knjige, raspareni tanjuri i salice koje cekaju da ih netko spari, odbacene i rijetko nosene kape, salovi, cipele iz prosloga stoljeca. Naravno ima i kineza sa svojim dzidzama. Peruanaca sa vezenim haljinama i Brazilaca sa tangicama sarenih uzoraka. Svakome po gustu.

Nakon jednog takvog cjelodnevnog obilazenja buvljaka, dobro je sjesti i popiti dobru kavu...U Pt-u, kava se posluzuje sa stapicem cimeta, koji sluzi kao zlica - da promjesate secer. Stapic mozete ostaviti cijelo vrijeme u salici ili ga nakon mjesanja secera izvaditi van. Iako kratko vrijeme, ostavlja prepoznatljiv okus cimeta, koji fantasticno nadopunjuje okus dobre portugalske kave.




Jedan drugi okus koji me odusevio je kava sa sjemenkama kardamoma. U Afganistanu je ovaj dodatak sasvim normalan i uobicajen. Kao cimet u Portugalu. Stoga sam ja odlucila kupiti kardamom i uvesti duha iz 1001. noci u svoj svijet.




Iako bi po pravilu trebala skuhati tursku kavu, priznajem nije mi napamet palo u trenutku inspiracije. Da biste uzivali u ovom nesvakidasnjem okusu potrebno je otvoriti koru cahure i izvaditi sjemenke kardamoma otvoriti, te ih zaliti vrucom kavom. Dodati secer po zelji...


ponedjeljak, 21. ožujka 2011.

Quo vadis?

Ne mogu, a da se ne upitam poslijednjih dana. Kao sto sam napisala dragoj Tadeji, nisam tip koji pada na katastroficarske prognoze, armagedone, nisam depresivac i fatalisticar. No svako novo pomicanje lovca dok napada bijelu kulu za mene je uvod u sah mat. Previse sam tih pomicanja vidjela u zadnjem desetljecu, da bi mi oni mogli znaciti ista dobro. Ukrajinski vic kaze otprilike ovak: "Sredili se na cesti dva politicara, koja nikad nisu suradjivali. Zagrle jedan drugoga i dok su se srdacno tapsali po plecima, jedan od njih zabije noz u ledja drugoga. Fatalan. I taj drugi, dok jos ima snage prije izdaha upita ga: pa zasto si me ubio kad ti nikad nisam napravio uslugu?!"
Engleski politicari su iz usluge, zaboravili svoju tragediju u Lockerbie-u u trenutku kad im je bio bitno da svoje naftne kompanije uguraju u libijska naftna polja. Jedinog optuzenog za Lockerbie, pustaju nakon 8 godina zatvora, kuci u Libiju - jer su mu radi zdravstvenog stanja dani odbrojani, pa eto, neka ih provede sa obitelji. Bilo 2008.-te, 2011.-te, danas, zivi u svojoj obiteljskoj vili. Danas je politicki opravdano da se napadne Libija.
Svi znamo da je Irak bio cista pusiona i mazanje ociju. Ni Afganistan nije daleko od toga. O dogadjajima na Balkanu necu niti govoriti. Nemamo nafte, ali imamo nesto drugo.

I dok se sva krhkost i slabost ljudske rase vidi na tragicnom primjeru Japana...ne mogu da se ne upitam: koliko smo, kao rasa, daleko od onoga sto bi trebali biti? Sto bi mogli biti? Meni se cini - miljama svjetlosnih godina. Gledano iz nekih visina - totalno smo suvisni.



petak, 18. ožujka 2011.

O kratkom javljanju i brzinskom kokosu

Nemam vam nista pametnog za reci. Dogadja se. Stoga evo samo na brzaka, jedan slatki zalogaj za ugodan vikend, uz nadu da nas blizina Mjeseca nece sve poslati u kokos....

Kolacici od kokosa - meki i mljac!




Potrebno je:

100 ml mlijeka
3 zutanjka
1 jusna zlica skrobnog brasna
150 gr kokosa
100 gr secera
korica 1 limuna
100 gr cokolade za bazu

Pomjesati kokos sa secerom i koricom limuna i staviti sa strane. U drugoj posudi mjesati jaja, mlijeko i skrobno brasno. Na laganoj vatri mjesati dok se smjesa ne pocne zguscavati. Dodati u smjesu kokosa i limuna. U slasticarsku vrecicu staviti smijesu i ististivati male hrpice na namasceni lim. Peci oko 15 minuta na 160C ili dok lijepo ne porumene. Kad se ohlade, rastopiti cokoladu i umakati doljnji dio kolacica u cokoladu, te ostaviti na resetki da se osuse.




Zivi bili do ponedjeljka!

utorak, 15. ožujka 2011.

O jutarnjim inspiracijama, kasnom dorucku i mom prvom kruhu


Priznajem da nisam poklonik masinskih novotarija u kuhinji. Dakako da imam mikser i ne tucem slatko vrhnje "rucno", ali vec dulje vrijeme odoljevam naletima okoline da si pribavim nekakvo cudo koje kruh pece samo - pa za to imam pecnicu, zar ne? - ili nekakav cudotvoran Bimby, poslijednji krik "must have" novotarija za kucanice. U taj se Bimby sve saspe, okrenu gumbi i za neko vrijeme izadje jelo. Sto se u medjuvremenu dogadja ostaje cista misterija. Od drugih sam cula da taj stroj, nakon sto se osiromasi kucni budjet za soma eura,  osigurava 2 momenta srece. Prvi je prvi dan kad ga se kupi. Drugi je dan kad ga se proda nekom drugom. Ne dvojim da se uspije skuhati jelo, ali mislim da je stvar kao i kod raznih stepera, kucnih bicikli koje u trenutku inspiracije kupuju i onda po njima vjesa ves.

Za mene je rezuckanje povrca cista meditacija kojom oslobadjam duh i tijelo dnevne histerija. Mjesanje crne, guste cokolade sa bijelim slagom dok sve ne postane barsunasta smjesa dostojna kraljevske gozbe, za mene je kao hipnoticka seansa. Istina je da uporno preskacem neka kulinarska iskustva, poput ciscenja ribljih iznutrica ili punjenja guske, ali nitko nije savrsen.

Jedna od stvari koje mi nikako nisu bliske jesu - dizana tijesta i kruh. Nikad nisam ispekla kruh. A dizana tijesta izbjegavam jer mi se jednostavno - ne dignu. Nakon pecenja sve ostaje u nekom zalosnom, oku, ne bas ugodnom tonu. Onako, otuzno, kao posni i sirotinjski kruh iz stoljeca 7. Ne znam u cemu je trik, ali se vise i ne zamaram. Ima toliko drugih jela koje ce mi, kozmickom providnoscu, uspijeti.

Jutros dok sam u svom maglovenju ispijala kavu i jednim okom pratila vijesti, a drugom trazila inspiraciju pomocu fotografija lijepo uredjenih stolova za dorucak (ah, kako je divno zivjeti u doba interneta i jos imati mogucnost da se istim sluzis!), padne mi napamet Marie Antoinette i njeni briosi...Mirisni i puteni, bijeli u svojoj nutrini, a zlatni u vanjstini...A kod mene - kruh od prekjucer zalosno viri iz limene kutije. A bas sam bila u nekom romanticno - senzualnom stanju i tako mi se doruckovalo kao u nekom filmu....




I rodila se ideja da ispecem kruh...neki jednostavni. Iako sam, priznajem, na pocetku trazila recepte za briose, ubrzo sam odustala jer su svi od mene trazili velike kolicine jaja. A kod mene komada 3. Nista od briosa. U medjuvremenu sam se sjetila scene iz Kuma III, gdje Andy Garcia spravlja njoke....slijedecih pola sata sam provela trazeci doticnu scenu.

Prepuna inspiracije vadim brasno, kvasac, vodu, jaje....oh, vidi, vidi, kutija ricotte koju treba potrositi. Postoji li neki recept sa ricottom? Ako ne, bude ... I tako je nastao moj prvi kruh. Uz blagodat Marie Antoinette i Andy Garcie.

Predstavljam vam kruh sa ricottom i sjemenkama.



Potrebno je:

1 vrecica instant germe
0.5 dcl mlake vode
1 jaje
200 gr ricotte
3 salice brasna (kao "cup")
1 zlicica soli
sjemenke razne


Kvasac umjesati u vodu i ostaviti sa strane. Umjesati kremasto ricottu, jaje, sol i brasno, dodavati umucenu vodu sa kvascem. Zamijesiti tijesto i ostaviti na toplom 40-tak minuta. Nakon sto je tijesto naraslo, premjesiti ga i na podlogu dodati sjemenke, tako da se ravnomjerno umijese u tijesto. Ja sam koristila sezam i lan. Staviti da se pece u zagrijanoj pecnici 40-tak minuta na 200 C.

Da - naraslo je! Oh, happy day!!!!!







ponedjeljak, 14. ožujka 2011.

Jesu li Portugalci naslijednici Atlantidjana?




Sjecam se kad je prije 2 godine nastala 48-satna histerija svjetskog razmjera - jer je Berni Bemford,  inzinjer aeronautike, pregledavajuci Google maps, naisao na cudnovate linije oko Azora, u predjelu ravne bezdani otoka Madeire i objavio da je pronadjena Atlantida.Vijest je cak objavljena u The Sun-u. Ubrzo se oglasio i Google, objasnjavajuci puku da su te linije ustvari neka greska u sonarskom iscitavanju podmorja i ja je sve to normalno. Nista od Atlantide....barem sto se Googl-a tice. Vas ako zanima gdje su Portugalci oznacili svoju Atlantidu otidjite na Googe Eath, nadjite otok Sao Miguel (Azori), povucite vertikalu prema dolje, malo prema desno nadjite portugalski otok Madeiru i od nje prema lijevo povucite horizontalnu crtu. Mjesto gdje se crta sa Azora i crta sa Madeire spajaju vidjet cete "nesto" poput tlocrta ulica....31°16'7.90"N - 24°34'16.92"W...




Bilo kako bilo u danasnje vrijeme, ali Platon je rekao da je "narod sa mora" tj. Atlantidjani dolaze iza Herkulovih stupova, koji su tada oznacavali Gibraltarski prolaz. Da su zivjeli na velikom otoku koji ima dva vodena izvora, jedan sa hladnom i drugi sa toplom vodom, da su izgradili mnoge bazene, od kojih su neki i pokriveni. Da su iznimno napredni i da posjeduju tehnologiju daleko sofisticiraniju od one koju poznaju stari Grci, da su zivjeli u skrladu sa prirodom i kozmickim zakonima. I onda su nestali pri udaru kometa, pojavom plimnog vala, gnjevom bogova ili erupcijom vulkana...ili su mozda eksperimentirali sa nam nepoznatim mocima i nestali tijekom jedne jedine noci. Nisam bila tamo, pa vam ne mogu reci. Ali!!!!! Jednom prilikom mi je ovdasnji profesor etnologije ispricao da postoje zapisi o ziteljima jednog selu u unutrasnjosti Portugala kojima tradicija nalaze da se jednom godisnje mole za spas dusa naroda sa mora, koji su nestali u velikoj nesreci. Pa tko voli nek izvoli.


Na azorskom otoku Sao Miguel, dan danas kuhaju u furnama. Furne su izdubljene rupe u zemlji koje su zagrijavane vulkanskom toplinom. Znaci ako nemate aktivni vulkan - nema furni. Da biste dobili kvalitetan obrok, skuhan u furni, potrebno je u lonac staviti meso, krumpir, poneku kobasicu, kelj i zaciniti po ukusu. Lonac se zatvara i stavlja u rupe u zemlji, koje se pokrivaju i nakon 7-8 sati - tatattataaaaa rucak je gotov. OK, nije da je bas brzo, al kazu da se okus fenomenalan, totalno drugaciji od onog kad se kuha na vatri.
I tako oficijalno...nema Atlantide, al ima vulkana, furni i dobre spize.

Sad kad sam navukla vodu na svoj mlin, navijajuci da bi Azori i Madeira mogli biti ostaci drevne Atlantide, a Portugalci naslijednici "naroda s mora", bio bi red da nesto i prezalogajimo.
Sopa de agriao - juha od potocarke (dragusca), jos je jedna poznata portugalska juha. Laka, zdrava i zasitna. Za one koji ne znaju, dragusac je biljka koja raste uz rijeke i ciste potoke. Izmrvljeni listovi imaju ostar miris, a okus podsjeca na rotkvicu/hren. Posto je Atlantida bila okruzena vodom sa svih strana i obilovala vodopadima i rijekama, uzimam si za slobodu da uvrstim ovu juhu na njihov dnevni meni.




Potrebno je:

500 kg mrkve
1 veci luk
1 tikvica
2 reznja cesnjaka
1 knorr kocka
250 gr potocarke/dragusca
maslinovo ulje

Na maslinovom ulju zazutiti luk i na kolutove narezanu mrkvu. Dodati cesnjak i na kocke narezanu tikvicu i knorr. Doliti vode toliko da pokrije. Kuhati dok sve ne omeksa i tada izmiksati u sokovniku. Ukoliko bude pregusto dodati malo vode. Vratiti u lonac u kojem se kuhalo i dodati potocarku. Ja koristim i peteljke ukoliko nisi prevelike i pretvrde. Ostaviti 2-3 minute da se skuha i omeksa.




četvrtak, 10. ožujka 2011.

O zelenoj travi susjedovog vrta i jedan izazov

Jednom davno, netko mi je rekao da ja nikad necu biti sretna tamo gdje jesam, jer stalno fantaziram o nekom drugom mjestu, gradu. OK, mozda malo i ima necega u tome, al nije bas tako drasticno. Istina je da bih rado strpala stvari u kofer i malo dala petama vjetra. A onda se sjetim da ima ljudi koji cijeli zivot zive u svom sokaku i...zivi su. Znaci meni je super. Imam sunca i kvalitetnu prehranu, pa sta se zalim. Sad sam se predstavila ko neka kvalitetna krava na ispasi.
Igrom slucaja prije par dana pitalo me se: " Da imas hrpu novaca, i da mozes sta hoces, sta bi napravila?". Moj odgovor je glasio: "Dosla na aerodrom u 09.00 da pogledam gdje bi danas mogla otputovati..." Mislim da taj odgovor govori sve o mom karakteru. No, medjutim, ja jesam jako sretna sa onim sto imam, u smislu, mjesta gdje zivim. Doista jesam. I to jest tako od moje 25-te godine. Gdje god sam od tada zivjela, bilo mi je super. Ne mogu reci da me danas ne puca nostalgija za jutarnjom kavom u Dubrovniku, il Ramazanom u Sarajevu i mirisom cimeta na carsiji, ali nije bas da gundjam non stop.

Sjecam se da sam prije nekoliko vremena na jednom putopisnom programu gledala lika koji je otputovao u selo u brdima u Moldaviji i napravio reportazu o 3-4 familije koje zive u tom selu. Tamo su rodjeni, tamo ce umrijeti. Tijekom zimskih mjeseci, a to je valjda 6 mjeseci na godinu, selo je totalno izolirano, sve je zamrznuto, okolo planine i snjeg. Dozivotna pokora i losa karma. Zive od malo stoke, ima neka rijeka u blizini u kojoj love ribu u onih 6 mjeseci kada nije zima i led, suse tu ribu, spravljaju sir od ovaca i to je to. That's all folks. Kakva putovanja, kakvi bakraci.....

E sad, dolazimo do dijela sta je pisac htio reci ovim postom...Izazivam vas da jednu subotu ili nedjelju, uzmete mobitel-fotoaparat u ruke i glumite se da ste turist u svom gradu-selu, gdje vec zivite. Ostavite nejacad kod svekrve-oca-susjede i izadjite iz kuce u 09.00 ujutro. Ukoliko zivite u vecem gradu gdje postoji neki turisticki centar, svratite do njega dan ranije i pokupite sve letke i brosure koje se daju besplatno. Sjednite na jutarnju kavu u neki kafic, na glavnom trgu, il nekoj sporednoj ulicici i odlucite gdje cete. Krente u istrazivanje zelene trave vlastitog vrta i ne zaboravite gledati - gore! Otidjite u muzej u kojem niste nikada bili, obucite gojzerice i popnite se u visine. Ako zablokirate u nekom trenutku i pomislite tko ce skuhati rucak, odmahnite rukom ko Scarlett O'Hara, sutra je novi dan, a vi ste danas u nekom drugom, svom filmu!!!!!
Fotografirajte detalje ili ono sto vam je zapelo za oko. Neka vam ne bude neugodno slikati tetu koja radi kavu, ljudi vole kad se na njih obrati paznja i kad se osjete vaznim.

I onda kad dodjete doma...molim, zalijepite neke slike na svoj blog, da vidim gdje bih mogla otputovati. Prihvacam sve - od Hodosana Donjeg, preko Kobilje glave, do Babinog zuba!





Prihvacate li izazov?

srijeda, 9. ožujka 2011.

Red subotnje spice, red sunca, red bakalara

Odsjedanje u hotelu najcesce znaci i dorucak od 7 - 9. Ako bas morate doruckovati u hotelu, doruckujte, a onda se odvezite u "Pasteis de Belem", poznatu slasticarnicu u zapadnom dijelu Lisabona, uz rijecno-morsku obalu i priustite si kavu - kakao - caj - i 3 komada ovog fantasticnog, svijetski poznatog slatkog zalogaja. Pasteis de nata, su kolaci koji se nalaze na svakoj polici iole normalnog kafica. Neki opravdavaju svoj naziv, a neki zahvaljujuci komercijalizaciji bas i ne. Zato otidjite u najbolju slasticarnicu, tamo gdje je sve pocelo, tamo gdje se sve dogadja. Oko 9 ujutro, dok pomahnitale horde turista jos doruckuju u svojim hotelima. Uzivajte u prigusenim zveckanjima tanjura koje dolazi iz kuhinje, pogledajte prozorcic sa antiknim kuharskim pomagalima i molim, obratite paznju na unutarnju dekoraciju u klasicnom potrugalskom stilu. Pratite uzurbani hod brkatog konobara u snjezno bijeloj uniformi i kolica prepuna pasteis-a koja svako malo izlaze iz kuhinje. Dobro jutro vam zelim.




Nakon sto ste lakim koracima napustili mjesto zlocina i udahnuli morski zrak punim plucima, krenite na tramvajsku stanicu preko puta i odvezite se do "centra" grada. Terreiro do Paço - Praça do comercio. Ovo je najveci trg u Europi. Na juznoj strani voda, ostale 3 strane svijeta zagrljene zutom fasadom nekadasnje kraljevske rezidencije. Bem vindo a Lisboa!








Spremite plan grada u dzep i pustite rijeci ljudi da vas ponese do juznih vrata grada....i onda...polako uzivajte u svakom koraku i ne zaboravite gledati - gore!






Kada ogladnite, sjednite u neku tavernu i probajte Pasteis de bachalau .





***

I onda...dosli ste doma. Adeus Lisboa! U straznjem dzepu hlaca presavinuta karta metroa, racun od kave i kolaca iz nekog restorana, u nosnicama jos uvijek miris ribe na gradelama u podne, jutarnja tv sapunica podsjeca na cudan jezik, a u frizideru dobro zamotan suseni bakalar kojeg, na srecu, teta na carini nije namirisala. Spremite Pasteis de bachalau i produzite boravak na suncanom trgu.


Potrebno je:

300 gr namocenog i skuhanog mesa bakalara
400 gr krumpira
2 jaja
1 luk
2 reznja cesnjaka
0.5 dcl maslinovog ulja
persin
muskatni orascic
sol i papar
ulje za przenje


Skuhati krumpir. U drugom loncu skuhati bakalar i kad se ohladi odstraniti kozu i kosti. (Ako koristite taj prosvercani, suhi bakalar, morate ga namakati 24 sata prije upotrebe i ne zaboravite povremeno promijeniti vodu). Na maslinovom ulju zazutiti nasjeckani luk i dodati nasitno rezani cesnjak. Dodati ocisceni bakalar koji ste natrgali na male komade. Ostaviti da se prodista 10-tak minuta, dok se bakalar totalno ne usitni. Od krumpira napraviti pire i dodati bakalaru. Sitno nasjeckani persin i muskatni orascic, te sol i papar dodati u smjesu. Sve dobro pomjesati i na kraju dodati jaja, te sjediniti. Smjesa treba biti konsistentna, da ne bi nakon pecenja bili mljackavi.
Dvije jusne zlice umociti u vrelo ulje i grabiti smjesu, oblikovati pasteis i prziti dok ne postanu zlatno zute.





četvrtak, 3. ožujka 2011.

Vinum bonum, pax in domum





Neki dan me prijatelj iz pubertetskih dana, na "jednoj poznatoj internetskoj mrezi" pridruzio grupi nase srednje skole. Sto i ne bi bilo pazenje vrijedno, da jos netko nije na wall iste stavio knjigu omrazenog profesora iz fizike, koji vjerojantno nikome, nazalost, nije ostao u nekom lijepom sjecanju. Ne znam da li bi netko danas popio kavu sa njime. Ja sigurno ne bih. Ne iz nekog niskog razloga, tipa - durim se na tebe nakon 20 godina jer si me poslao na produznu, nego zato jer jednostavno ne znam sto bi tom covjeku danas mogla reci. Nazalost niti hvala. Ne nalazim da me nesto posebno naucio ili mi na nesto posebno ukazao. Ne nalazim da me njegov lik inspirirao da kvalitetnije zivim zivot, niti me njegova apsurdna rigidnost naucila disciplini. Stoga na njega necu trositi rijeci. Ali ta njegova zuta knjiga me podsjetila na te davne dane i jednog drugog profesora.

Osim iz fizike, u svome srednjoskolskom obrazovanju, muku sam mucila i sa latinskim jezikom.

Dvije godine zaredom sam grijala srednjoskolsku klupu na produzenoj nastavi iz latinskog. Danas gledajuci unatrag - bez nekog pravog razloga, jer imali smo fenomenalnog profesora. Jedan od onih ljudi koji su puni duha, ironicnog humora i strpljenja. Fizicki - tipicni intelektualac iz crno bijelih filmova. Naocale, uredna brada i uvijek klasicno odjeven. Kravata, pulover...tako ga ja pamtim.

Ne znam dal ga je svake 2 godine iznova hvatala glavobolja kad se morao susresti sa novim plemenom totalno izgubljenih divljaka koje puca najgori pubertet, al svakako nam to nije pokazivao. Prva lekcija : "Iliri patria nostra habitant". Pokusavao je ostaviti dojam autoriteta, no sjecam se da se svako malo slamao u toj svojoj ulozi i smijao od srca nasim pokusajima da na plavom zidu iz njegovih ledja uredno ispisemo salabahtere deklinacija...manus, manus, manui.... i tako doskocimo njegovim iznenadnim provjerama naseg ionako krhkog znanja. Bio je - lik. Lik u svakom smislu. Jedan od onih za koje mi je drago da mi se nasao na putovanju kroz zivot. To mogu napisati danas, kad imam vjerojatno onoliko godina koliko je on imao kad nas je pokusavao nauciti da zavolimo zivot. Privatno se nismo poznavali, ali ja ga dozivljavam kao jednog od onih likova koji kroz zivot lebde u svojoj genijalnosti. Njegov let nije predugo trajao, jer kako to obicno biva - oni koji vrijede nesto posebno - odlaze iznenada i dok su jos mladi.

Stoga, dragi profesore...evo sjecanje na vas iz zadnje klupe :-)), nadam se da se smijete, ma gdje gore bili.

Ovom prilikom predstavljam  Peras bebedas - ili Pijane kruske u klasicnom ne latinskom prevodu.





Potrebno je:

2 kruske
korica limuna narezana
100 gr secera
2.5 dcl crnog vina
1/2 stapica cimeta
klincic


U loncu, ne prevelikom, zagrijati secer, vino, cimet i koru 1/2 limuna. Oguliti kruske, koje trebaju biti malo tvrdje vrste, jer ako su neke brasnaste odmah se raspadnu. Ostaviti peteljku. Dodati kruske u vino i ostaviti da se lagano kuha. Kad omeksaju izvaditi i ostaviti da se ohlade. Vino ostaviti da vrije dok se ne stvori gusti sirup. Posluziti uz sladoled, sjeckane bademe ili u solo varijanti.





Ovo je ujedno i moja ulazinica za ovomjesecnu igru "Ajme, koliko nas je...", koju je davnih dana pokrenula Moonson, a ovomjesecna domacica Tina, odabrala je vino kao temu.....

srijeda, 2. ožujka 2011.

O zelenoj juhi ili originalni Caldo Verde...


Prica ide ovako.
Na pocetku mog bivanja u Pt-u, na jednom vrlo poznatom hrvatskom kulinarskom portalu nasla sam naslov koji je vodio do recepta i fotografije za portugalsku juhu - Caldo Verde. Uvodni tekst iako kratak, ostavljao je dojam da ga je pisao netko tko je proveo koji dan u Pt-u. Sjecam se da mi je bilo drago da je nesto portugalsko prezentirano u Hr. Valjda me neki lokalpatriotizam na trenutak uhvatio. Ne trebate mi sad reci da bi bilo logicnije da je obratno, tj. da sam ovdje nasla neki hr recept, jer ja domom smatram mjesto gdje se trenutno nalazim. Sutra ce to mozda biti Djibuti, nikad se ne zna. Nego da se ja vratim na temu. I tako ja otklikam do recepta i......slika ne odgovara onome sto ja poznajem kao Caldo Verde, a sastojci jos manje.
U zaru lokalpatriotizma ili je to mozda bio onaj period u mjesecu kad sam u fazi "educiram svijet oko sebe", posaljem ljubazni mail urednistvu tog istog poznatog portala naivno ih obavjestavajuci da to sto oni imaju na portalu (objavljeno od strane urednistva, a ne nekog od clanova) nije Caldo Verde. Nakon nekog vremena dolazi mi mail u kojem mi urednistvo odgovara da autor nije bio u Pt-u i jeo Caldo Verde, nego da uzimaju recepte iz raznih knjiga i sl. Pa eto, malo su jos i prilagodili ovu juhu hr standardima. Aha.....Naravno da sam ostala bez teksta i kredibilitet doticnog portala srusio se u mojim ocima ko kula od karata. To mi je isto kao da netko nazove kolac Kremsnitama i u njega saspe puding od vanilije. Ili u Zagorske strukle stavi gorgonzolu. Inace taj Caldo Verde i danas, nakon 8 godina jos stoji u istom sastavu na doticnom portalu.

Stoga, samo da znate, u Caldo Verde ne ide nikakav pusti kelj, zelje, spinat i ne znam sto sam jos sve tijekom ovih godina vidjela da stavljaju u ovu sirotinjsku juhu. Ide RASTIKA!!!!!!!!!! I posto rastika postoji u Hr ne vidim razloga da se "prilagodjava" recept stavljajuci kelj u suludim kolicinama.




OK, dakle, Caldo Verde je juha sa sjevera Portugala. Ne trazi puno intelektualnog stvaralastva, niti fancy shmancy sastojaka, a moze ju se naci, narocito petkom u vecini restorana. Zasto petkom, ne znam, jer sadrzi i komad kobase, pa pretpostavljam da ne ulazi u teoriju posta petkom. Posto je juha lagana, konzumira se prije glavnog jela ili kao kasno nocni zasebni obrok.



Potrebno je:

500 gr krumpira
1 poriluk
1 luk
maslinovo ulje
200 gr rastike
neka pikantna kobasica
sol/papar

Listove rastike je potrebno uviti kao sto se uvijaju cigare i tanko je narezati. Na maslinovom ulju zazutiti luk, dodati poriluk i na kocke narezan krumpir. Zaliti sa 3 dcl vode. Kad je krumpir kuhan, sve izmiksati. Ja obicno sve preselim u sokovnik. Ukoliko bude pregusto dodati jos tople vode. Juha treba biti gusta, al opet ne ko rijedak pire. Vratiti na plamen i dodati tanko narezanu rastiku. Prokuhati jos 10-tak minuta uz povremeno mjesanje. I na kraju dodati kolutove tanko narezane kobasice. Kobasica daje miris i okus.
Tradicionalno se posluzuje uz kukuruzni kruh. Ili uz kruh punjen kobasicom (Pao com chouriço).


utorak, 1. ožujka 2011.

O velicanstvenoj sedmorici ili Tko sam? Sto sam ?




Odlucih prostaviti dolazak proljeca ovim jedinstvenim predstavljanjem....tataaaataaaataaaaaaaa
Tamara sa bloga Bite my cake poslala mi je ovu nagradu. I ja bi sad trebala podijeliti neku od svojih strogo cuvanih tajni sa internetskim prostranstvom....a sve u maniri da me se za  10 godina vlastito dijete ne posrami (cuj 10 godina,kako je krenulo 10 mjeseci) Stoga ja cu kratko, a za one razvijenije maste, tu su i video zapisi sto muzicki sto ...., vise il manje edukativni.


Nekad imam ovakav "sumljicavi" pogled


Ovo predstavljanje zavredjuje posebni muzicki background:

* Rodjena sam na isti dan kao i Antonio Banderas i posjedujem barem 50% njegovog urodjenog sarma

* Seljakanje mi nije problem i sto sam starija, sve manje stvari za sobom vucem.

* 2.sv. rat, stari Rim, anticka Grcka i danasnji totalitaristicki sistemi moja su slaba tocka. Mozemo danima uz kavu, caj, sok

* Ne volim ljude koji pricaju, a nista ne kazu, one koji upadaju u rijec, micu vlastitim usnama dok ja pricam i imaju potrebu da stalno kontriraju svojim misljenjem, pa makar se radilo o tipu brasna za pizzu

* Volim gledati ljude i pokrete njihovih ruku

* Trenutno u fazi pripremanja knjige o Lisabonu i ovdasnjoj kuhinji o kojoj fantaziram par godina

* Moze me se zavesti dobrim vinom, dobrom hranom i dobrom spikom



Ovo sam ja...bez "sumljicavog" pogleda :-))))))


Sad, tezi dio posla....15 drugih blogova kojima bi trebalo proslijediti nagradu, a shvatila sam da bi bilo pozeljno da ju ranije nisu dobili. E to ne mogu izvrsiti, radi manjka vremena i istrazivackog duha. Stoga, drage/dragi moji tko se naso - naso se! I necu ih stavljati 15, jer vecina blogova koje pratim, nisu na hr jeziku, a kako moj blog jest, glupo mi je slati, pa objasnjavati ljudima sto da rade. Toliko od mene u ovom javljanju.

Mlin nas nasusni

Iz moje kuhinjice

Home made by B

Shacky's kitchen

Good food (maybe)

Prijatno!

Zaboravljene poslastice


I za kraj castim vas jednim djirom po rijeci kad nadodje plima...