utorak, 21. lipnja 2011.

O valovima kokosa i cokolade



Ne sjecam se kad sam prvi puta vidjela ili probala kokos. Nekako mi se cini da je oduvijek bio prisutan u mom zivotu. Na pocetku samo ribani iz vrecice, koje je omama donosila iz Madjarske ili Njemacke pojma nemam, jer pretpostavljam da ga se u Jugi u ono doba bas i nije nalazilo po policama samoposluga. Kokos onakav svijezi izvadjeni iz svoje dlakave kore, probala sam prvi puta na Tajlandu. Narezanog na kockice, cuvanog na ledu iz kolica ulicnog prodavaca voca. U tim rajskim kolicima nalazio se ocisceni kokos, na kriske narezani zuti i fantasticno mirisni ananas, polovice papaje, karambole i ostala cudesa. A sve okrunjeno kockicama leda. Pokazavsi prstom nasmijanom prodavacu sto zelim, ljubazno mi je urucio cetvrtinu ananasa sa malom bambus viljuskom i nekoliko kockica bijelog kokosovog mesa. Ananas je bio....mana, bozanska hrana netom ubrana u vrhuncu svoje zrelosti. Hladan na 38C. Kokos je bio....ok. Prodavac je nastavio stajati pored mene, vjerojatno cekajuci moju reakciju, jer novac je vec dobio. Dok sam ga prebacivala iz jednog kuta ustiju u drugi, pomislila sam da ga dobro prozvacem, ispljunem i time namazem ruke. To sam naime vidjela da rade zene plemena Nakulamene sa otoka Vanuatu, ne bi li im koza bila meka i mirisljava. Prodavac sa osmjehom br.3 i dalje stoji i ceka kompliment i odusevljenje klasicnog turista. Dobro prozvakani kokos ispljunula sam u dlan, podijelila i namazala time ruke i ramena. Njegovo sokirano lice i danas me nasmije. Ostao je jos koji trenutak uz mene, mozda cekajuci da vidi sto cu uciniti sa ananasom. Njega sam pojela, namignuvsi zbunjenom prodavacu koji je nastavljao svoj put.
Ni dan danas nisam shvatila zasto ljudi toliko hvale svijezi kokos ili negovu vodicu - nazovi mlijeko. Mozda kada umires od zedji i dijeluje kao spas, ali u normalnim uvijetima zivota, definitivno nije nesto sto bih narucila da mi donesu pod palmu.

Danas kad imam priliku, probam koji komadic svijezeg kokosa, tek toliko da se uvijerim u svoj stav. No sa ribanim kokosom iz vrecice totalno je druga prica. Njega volim! Jos ako je u kombinaciji sa nekom cokoladom....Afrodizijak cisti. Ameri imaju neki kokos koji je puno svijeziji iako nariban, nego sto je ovaj nas, domestikus, na koji smo navikli. Odlican je i ako uspijete naci negdje varijantu u kojoj nije dodan secer - preporucam kao investiciju za kucne bakanalije.

Ovaj desert zove se manjar branco , brzo se sprema i odlican je za tople ljetne dane. Okusom podsjeca na Bounty cokoladice, i fantasticna je PMS utjeha.





Potrebno je:

1 l mlijeka
1 salica kokosa
1 salica skrobnog brasna
1 1/2 salica secera

U mlijeko dodati ostale sastojke, pristaviti na vatru lagano mjesati. Gotovo je kad se zgusne. Prebaciti u formu, koju ste predhodno namazali sa malo ulja. Staviti u frizider na par sati da se dobro ohladi i stisne. Posluziti sa topljenom cokoladom ili nekim drugim umakom.
* Naknadno sam vidjela da sam izostavila mali detalj, naime kad se stisne i krene u posluzivanje, izvrne se iz kalupa u kojem je bilo na tanjur ili posluzavnik. I onda se rezu kriske.
* Salica koju sam koristila je 250 ml, a na slici je 1/2 mjere sto je dovoljno za 3-4 osobe.





ponedjeljak, 20. lipnja 2011.

O zelenoj boji i cudesa od listova repe




Cesto u svojim food bauljanjima internetskim bespucima, otrcim do foodgawkera. Tamo kliknem na najnovije, te nakon kraja stranice zavirim u popularne recepte. Vec neko vrijeme obracam paznju na boje jela koje ljudi objavljuju. Ne dovodim u pitanje ni okus, ni cesto vrlo primamljiv izgled hrane - samo vecina jela je u smedjim tonovima. Tu i tamo nadje se neka crvena jagoda ili tresnja koja sramezljivo izviruje iz kolaca ili sladoleda. Zeleno je u sluzbi dekoracije. Persin ili pesto uz spagete. Jedu li ljudi zeleno pitam se. Ili zeleno ne izlgeda lijepo nakon kuhanja? Ipak mi se cini da se zeleno izgubilo negdje u navali bijele, smedje i zute boje. Tu i tamo neka zelena paprika ili list dva zelene salate ugledaju svijetlo dana, posluzeni kao dodatak nedjeljnom rucku. Onda kada se jede pileca juha, pohano meso i pire i...eto je zelena salata. Ne kupujemo li kivi zato jer je skuplji nego jabuka? Ili zato jer nemamo naviku? O kelju, poriluku i zelju da se i ne govori. Ok, desi se tu i tamo u nekom trenutku inspiracije u hladnim zimskim mjesecima da se i oni nadju na stolu, sto je naravno odmah popraceno frktanjem nosa izgladnjelih ukucana. Nije da su izumrli poput T-rexa, ali ako ne mora, bolje da ih nema.




O portugalskim juhama, vec sam u nekoliko navrata pisala. Drugacije su nego nase, balkanske. Gotovo uvijek imaju pasiranu povrtnu bazu u koju se onda dodaju razni lisnati dodaci. Nasjeckani listovi spinata, rastikedragusca ili listovi repe (nabiça). Upravo te listove sam nakon nekoliko godina promatranja odlucila kupiti. Nije da su jeftini, skuplji su od spinata. Listovi repe se u nas ne koriste, zar ne?
Listovi osim svojih vlakana koji povoljno djeluju na probavu, sadrze i visoke doze vitamina A, C i B kompleksa. Ugodnog su okusa, a dok su sirovi podsjecaju po okusu na mlade, crvene rotkvice. Pomalo pikantnog i osebujnog okusa koji osvjezava. Debeli dijelovi se odstranjuju, te se koristi samo lisnati, njezni dio lista. Osim u krepkim juhama, ovi listovi koriste se uz krumpir i ribu - kao nasa blitva, ili pasirani kao spinat.

Vrlo popularna juha zove se - sopa de nabiças - i za nju je potrebno:


2 tikvice
2 mrkve
1 repa
1/2 luka
1 veci krumpir
svezanj listova repe
maslinovo ulje
sol

Na maslinovom ulju zazutiti luk. Na kolutove narezati mrkvu, te lagano prodinstati. Nakon par minuta dodati na kolutove narezane tikvice, repu i krumpir. Ostaviti da se kuha dok ne omeksa. Propasirati i dodati narezane listove repe. Ostaviti da se kuha na laganoj vatri cca 15 minuta ili dok listovi ne uvenu.



Ako ste se kojim slucajem probudili avanturistickog duha, i u vama buja ona iskonska znatizelja za necim novim, ucinite ovako: ogulite i narezite manju jabuku, listove repe narezite na rezance, iscijedite pola limuna i dodajte pola zlicice meda. Malo vode...i miksajte dok ne dobijete ovo:




Po zelji dodati kockice leda. Okus ce vas iznenaditi, a tijelo zahvaliti....i za kraj sto bi Mr.Spoc rekao - "Live long and prosper!"


srijeda, 15. lipnja 2011.

O kvalitetnoj jednostavnosti i skusama na zaru



Vjerojatno ste primjetili da kod mene nema kompliciranih recepata i zahtjevnih jela. Dva su tome razloga. Prvi je taj sto kad vidim tecept na pola strane, odmah mi padne razina koncentracije i idem dalje. Jednostavno se ne mogu koncentrirati na vise od 5 koraka. Zato nikad nuklearni fizicar od mene. Drugi razlog je taj sto smatram da su u zivotu najbolje stvari - one jednostavne. Naravno da neke namirnice zahtjevaju odredjenu termicku obradu i dodavanje drugih elemenata, da bismo na kraju dobili jelo zadovoljavajuceg okusa i oku ugodnog izgleda. Upravo po kategoriji oku ugodnog jela cesto otvaram nepoznate blogove...i onda...ah, idemo dalje. Fasciniraju me Ameri kolicinom cudnovatih sastojaka koje ubacuju u svoja jela. Pretpostavljam da u tom slucaju riba nema okus ribe, vec nekog umaka, a mesina ima okus po? Ne znam....

Glorificaram mediteransku kuhinju dakako. Vjerojatno zato jer sam iz tog podneblja. Da sam rodjena u eskimskoj porodici, slavila bih meso sirovog tuljana. Ponekad je bolje ne pitati tko sta jede, jer mozete pasti u iskusenje da za stolom izazovete medjunarodni incident. Kao ja, jednom, kad sam zenu iz Kentucky-a dovela do ruba suza optuzeci je za barbarstvo, nakon sto mi je rekla da su u njenom rodnom gradu pod normalno jedu vjeverice...u gulasu. Danas, kao pametnija sam i starija, pa progutam knedlu i sutim.

Da se vratim na jednostavnu kuhinju. Odusevljava me kad uspijem kupiti dobru hranu. Svijezi komad ribe, breskeve koje mirisu na metar u pol udaljenosti, debele i socne tresnje. Tada ko malo dijete doskakucem do kuce, prznajem da rijetki dijele moje odusevljenje obicnom tresnjom, i vadim tavu, zdijelu...ovisno o nacinu pripreme. Bit jela za mene je  - uzivanje, dozivanje u sjecanju okus iz djetinjstva, miris koji nas je jednom ucinio ...nestasnim. Onaj trenutak kada komad hrane dodiruje nepce, a jezicni pupoljci prepoznaju slano, slatko , ljuto ili kiselo, te salju signale ugode negdje iza hipofize...to je trenutak kad vrijedi zatvoriti oci, duboko udahnuti i zahvaliti na cinjenici da ste svijesni onoga sto jedete, mjesta na kojem zivite i koliko su fantasticne vase kulinarske sposobnosti.




Danas sam uspijela kupit manje skuse. Svijeze, jos u stavu rigor mortis. Ribe su najbolje kad se jedu rukama. Jes da malo smrdite poslije, ali zato postoji limun, pa njime istrljajte prste nakon jela. Neki na rostiljanu ribu stavljaju putar i slicne kerefeke, uvjeravam vas da je riba najbolja sa dvije tri kapi limunovog soka...a ako bas hocete, eto, predlazem gremolatu, mix cesnjaka, svijezeg persina, nastrugane limunove kore i maslinovog ulja.




Dok jedete vazno je sutjeti. Neugodne rasprave i glupa pitanja, samo umanjuju uzivanje u okusu, dodiru i mirisu. Kada vodimo ljubav takodjer ne raspravljamo o dnevno politickim dogadjajima - pa zasto bismo onda dok jedemo. S druge strane, dok vodimo ljubav, dopustena su neka glasanja, ali za stolom nisu. Nekad mi se otme pucketanje jezikom o nepce, onako, sasvim spontano naglasavam kako mi je fino jelo, sto je uvijek docekano prijekornim pogledom. Pih! Nikad od mene dama!




A kad polizete prste, i nekim finim vinom isperete zadnji grumen morske soli, koji se nestasno sakrio pod nepce, nemojte pojesti neki sugavi keks iz spajze...nego, zaronite prstima u zdijelu hladne vode u kojoj se kupaju crvene, debele tresnje. Sada im je vrijeme - sada uzivajte u njima.




Da, zaboravih reci, kvalitetna muzika - dobro je dosla dok pripremate jednostavan i kvalitetan obrok. Kao i kava.

utorak, 14. lipnja 2011.

O ljetnim jutrima i hotelskom budjenju uz frappe od jagode

Dobro vam jutro zelim!



Sa dolaskom toplijeg vremena izbacujem klasicni dorucak - kruh, nesto gore, bijela kava i uvodim razne sokove. Osjecam se bolje tako. Poletnije i sigurnije, bez onog tezackog osjecaja koji vrluda crijevima. Mada priznajem da mi je ponekad muka, na pol snena, rezati i guliti jabuke, narance....tada se sjetim onih fantasticnih zivotnih trenutaka kada doruckujemo u hotelu.

Ne mislim na one hotele koji za dorucak nude 3 fete kruha, maslac i marmeladu u plasticnoj ambalazi. Ne mislim niti na one gdje tete u borosanama sporim korakom dolaze do stola ulijevajuci tekucinu smedjkaste boje u neke salice koje su svoje najbolje dane vidjele u proslom stoljecu.
Mislim na one druge hotele. One gdje ... dorucak izgleda kao gozba na tropskom otoku. Gdje nema teta u borosanama, ni parizera. One gdje se jutarnje sunce stamezljivo probija kroz lanene zavijese, a iz vrta dopire miris svijeze pokosene trave. Nekom bezsumnom kosilicom pokosene, jer buka se nije cula...samo zrkavci sakriveni u nekom boru il sjeni bugenvilije...Toplo je, i gosti se polako pojavljuju na terasi hotela. Za dorucak uz more koje se lijeno talasa, a galebovi u daljini prate brodicu koja ce za koju minutu uploviti u malenu luku na rivi.



Ne trebaju to biti hoteli neke sulude kategorije, nisu nuzne zlatne pipe i pogled na Palm Jumeriah, jer svaki hotel moze imati "dusu" ako to vlasnici zele. Volim one male, obiteljske hotele, koji nemaju vise od 20 soba. Vjerojatno je da ce recepcioner zapamtiti vase prezime, da ce vas upitati jeste li dobro spavali i trebate li nesto posebno toga dana. U jednom periodu svog zivota sam mastala o imanju jednog takvog hotela/pansiona na jugu jadranske obale, tamo dolje, tik uz crnogorsku granicu. Sa kljucevima soba uredno poredanim na zidu unutar okvira za sliku, napravljenog od grane koje je donijelo more. Jos uvijek zivim u uvjerenju da nije potrebno potrositi mali milion za opremenje jednog ugodnog pansiona uz more...uredjenog u morskom zen stilu.





U mom morskom zen hotelu sluzili bi i svijeze sokove i frappe od sezonskog voca. Nesto poput ovoga

 - frappe od banane i jagoda -




Potrebno je:

1/2 banane
saka zrelih jagoda
1 zlicica meda
sojino mlijeko
1 zlicica sjemenki lana

Sve zajedno izmjesati i....uzivajte!


subota, 11. lipnja 2011.

O bijegu u veliko plavetnilo... plivajuci sa cudnim ribama


Sjecate li se filma Big Blue? Ili prevedeno Veliko plavetnilo? Mnogi su tih godina svoje buduce zanimanje zapecatili tim filmom.
Vodim vas u Oceanario de Lisboa, vjerojatno najblize sto vas mogu dovesti do Velikog plavetnila. I nema hrane danas, samo razgledavanje....

Oceanario se nalazi u cetvrti Expo, istoj onoj koja je prije 1998. godine bila gradska rafinerija, a danas je najluksuzniji dio grada, sa cijenom stanova do milion eura.

 

Gradjen je na dva nivoa, sastoji se od velikog bazena u koji sadrzi 5 miliona litara vode, te 4 manja prostora sa strane. Veliki bazen nazvan je - Globalni ocean, a  4 manja prostora rezervirana su za Antartiku, Pacifik, Sjeverni Atlantik i Trope.

Ovo je globalni ocean i on povezuje sve eko sisteme. Temperatura vode je 22C. U njemu zive himere, morski psi, raze i sve ono sto na svojoj lokalnoj peskariji mozete naci.


Na povrsini pacificke zone zive ovi cooleri...Jedan samo lezi na ledjima i pravi se nevidljiv, dok se drugi dvojac sakriva, ceska i igra po vodi.


U tropskoj zoni je vruce, vlazno i tesko se dise....


U Artickoj je hladnije...



Prolazeci kroz povrsinsku zonu, ulazite u okrugli dio gdje se nalaze staklene stijene velikog bazena.


Male ribe, velike ribe, cudnovate, nikad vidjene, spore i brze....sve su tu, plivaju u krugu.... Ako se pitate kako to da se ne pojedu medjusobno, morat cete cekati do kraja, tamo cu vam reci.




Veliki bucanj (Mola mola) - je ova okrugla riba koja izgleda kao da ju je netko spljostio izmedju dvije tave, nema ljuske vec glatku kozu i hrane ga nekom zelatinoznom smijesom u koju ubaciju povrce tipa brokule i sl, posto se u normalnom habitatu hrani pretezno meduzama i planktonima.



Hranjenje je 2 puta tjedno i raze ne znaju jesti same, pa ih ronioci moraju hraniti ribom u usta. Ustvari, znaju raze jesti, al su spore, pa im druge ribe sve pojedu.





I tako kruzite okolo....i ako imate srece i niste dosli u neki prenapuceni dan, iz zvucnika vas zapljuskuju valovi i podmorski zvukovi. Sa druge strane hodnika nalaze se manji akvariji u kojima zive neke vrste koje nemaju sanse za prezivljavanjem u globalnom oceanu....poput ovog cudnog lika.

Weedy seadragon (Phyllopteryx taeniolatus)


Ili ovih meduza iz mraka - Moon jellyfish (Aurelia aurita)


Ili ovi organizmi u simbiozi, Nemo, anemone i koralji.


Debljina stakla koja vas dijeli od Velikog plavetnila je 25cm, a visina glavnog bazena je 7 metara. Koralji i stijene unutar velikog bazena su laznjaci, jer bi bilo nemoguce odrzavati takav eko sistem. No, kako se prblizavate npr. tropskom dijelu bazena, na dnu vas cekaju prave zvijezde i pravi koralji.



I za kraj - nagradno pitanje - zasto morski psi ne potamane sve oko sebe? Zato jer su prehranjeni. Naime, u normalnom zivotu morski pas jede jednom mjesecno, a ovdje jede 2 puta tjedno. Navodno, morski pas u godinu dana pojede kolicinu hrane ekvivalentne svojoj tjelesnoj tezini. Nemojte misliti da u bazenu pliva i velika bijela psina ili tigar...oni bi ipak potamanili sve sto pliva zajedno sa umjetnim koraljima i grebenima.
Jedina riba koja ponekad pomahnita i napada druge jeste - barakuda.
Nakon 2-3 sata, ovisno koliko dugo provedete sjedeci na podu gledajuci ribe, dosli ste do kraja...izadjite na danje svijetlo i uzivajte u suncu koje ovdje skoro pa stalno sja!


četvrtak, 9. lipnja 2011.

O fantazijama i prvim breskvama


* Fugas - bijeg, bjezanje (port.)


Vrlo cesto u zajednickim igrama i fantaziranjima postavljamo pitanje jedno drugome - da mozes gdje bi, odmah sad, otputovala? Da, tesko zabu u vodu natjerati. Ja sam lik koji je spreman za put u roku 15 minuta. Toliko mi naime, treba da dodjem do tavana, probijem se kroz ropotarnicu, nadjem torbu/kufer/ruksak, spustim se dolje, otvorim ormar, 2 minute meditacije nad kreativnim neredom, ubacim stvari, otvorim ladicu, ves ubacim u torbu, rezervne cipele, a mozda i ne, dokumenti uvijek na istom mjestu, fotoaparat takodjer. I ja sam spremna. Ovih 15 minuta spremanja u stanju sam i totalno smanjiti na 2 minute, uzimajuci samo dokumente i karticu. Doista, nije floskula. To naravno ako na kartici imam neku kintu, ako ne onda nis...ostajem na kaucu.

Nakon sto sam pospremila sto sam namjeravala, gdje bih otisla. Cek, idem prvo napraviti kavu....Ok, tu sam, mozemo dalje....

Postoje drzave u koje iz principa ne bih otisla. Taj svoj kapric baziram na ne slaganju sa drzavnom politikom i nacinom na koji drzavni vrh tretira bilo svoje gradjane bilo ostatak svijeta. Na te drzave necu ni trositi svoj prostor.

Prvo, pocinjem sa svojim velikim snom i nikad ostvarenom zeljom...ali budem do kraja zivota, budem. Samo da si adekvatnog suputnika nadjem...Dakle, radi se o putovanju vlakom Budimpesta - Moskva - Peking. 9.300 km ciste avanture. Bez komoditeta, sa puno znoja, smrada, buke, ali i adrenalina pred nepoznatim. Spremna sam na zajednicko spavanje sa pola plemena koje prati seobu sobova, cudnovate juhe u kojima plivaju neidentificirani objekti, iznenadne smrti i prerano zapoceti porodi kao poslijedica treskanja starim sinama. Spremna sam na sve sto jedno takvo putovanje moze donijeti.




Ako me kojim slucajem, zivot, zeli poslati tu negdje u blizinu (slinjenje nad Italijom cu u ovom postu namjerno izostaviti)....odabrala bih Irsku i Skotsku u ljetnim mjesecima. To zato jer nije pakleno vruce u zabitima srednjovjekovnih dvoraca. U ranu jesen bih ponovo otputovala do Grcke i njenih otoka. U ono doba  godine kad je jos dovoljno toplo da zagrijano tijelo rashladim pod valovima Egejskog mora i procakulam sa pospanim Posejdonom. Nikad nisam bila na Cipru. Mogla bih se zaustaviti i tamo. Oktobar, kad sam vec u tom dijelu svijeta, provodim u Turskoj. Zadnji puta - i jedini do sada - kad sam bila, bila sam u komatoznom drustvu koje me samo isfrustriralo svojom histerijom, tako da zarko zelim ponoviti Istambul ili sama ili sa nekim normalnim. Obozavam sjesti na neku kartonsku kutiju i gledati vrevu kako prolazi pored mene dok zrakom plove valovi zacina, mirisi svijeze ispecene baklave, kadaifa i kebaba.....Kapadokia me ceka takodjer...

E sad, zimski mjeseci su mi mali problem...ne mogu se odluciti izmedju nekog u snjeg zavijenog seoceta u Kanadi i tople Kube. Stoga, mislim da bi bilo najbolje de vrijeme Bozica provedem u Kanadi, a onda oko polovine januara krenem put Kube. Dok je jos Fidel ziv, jer nakon njega nista nece biti isto. Na Kubi bih ostala oko dva mjeseca, ako moze. Toliko da izadjem iz turistickog programa i vidim i osjetim zivot. Rado bih se zaposlila u nekom restoranu u kuhinji, da ponesto i naucim. Mada ako malo bolje razmislim, vjerojatno bih imala problem sa tretiranjem zivotinjskih vrsta u sluzbi posluzivanja istih kao obroka. Hm...mozda bih mogla samo prati tanjure i posluzivati goste, a neka drugi zavrcu vratove kokosima.




Otisla bih rado i do Argentine....Buenos Aires....Samo ime prozima suptilost i sakrivena erotika. Kad ga izgovaram ko da imam usta puna najfinije cokolade. Licem mi prolazi onaj sasavi osmjeh, koji moze znaciti svasta...




Nakon Argentine, bih vjerojatno dosla malo doma. Da se odmorim i preslozim ona dva milijona fotografija. Kasno je proljece. Travanj. I kaj sad? Na dalekom istoku taman zavrsava vrijeme velikih kisa. Bali? Lombok? Jes da su se nesto tresli u zadnje vrijeme, ali nece me to valjda zaustaviti? Avionom preko Praga, Abu Dabija, do Bankoka....malo po unutrasnjosti...i onda Burma....ah, sta da kazem....zadnja stanica Lombok. Nadam se mirnom vremenu. Mogla bih otvoriti tamo neku baraku na plazi i prodavati sladoled i sarene koktele turistima.


Sladoled sa umakom od socnih breskvi i aromaticnih sjemenki senfa...nesto poput ovoga...




Potrebno je:

500 gr zrelih breskvi
30 gr secera
pola stapica cimeta
nastrugana korica narandze
1 jusna zlica sjemenki senfa


Narezati breskve na kockice, dodati secer, cimet, narandzinu koricu i senf. Staviti da prokuha i sok ispari. Posluziti uz sladoled od vanilije...ili palacinke...ili uz Pavlovu...ili..whatever....
(Volim ovaj nacin spremanja voca, jer mi se nerjetko desi u ljetnim mjesecima da danas kupim voce, a vec sutra postane polu gnjecavo....)



Kad ponovno dodju monsunske kise - eto me u "civilizaciji"....

srijeda, 8. lipnja 2011.

O Buddhinom rajskom vrtu i bruskete sa gljivama



Ne, necu vas odvesti u Kinu, nazalost do tamo jos nisam stigla. Nego, idemo puno, puno blize, sat i pol voznje od Lisabona prema sjeveru - ka Bombarral - u. Buddha Eden - Vrt mira - "ekscentricni" je projekt jednog vrlo bogatog covjeka, koji se bavi rizicnim investicijama - kako se navodi u Wikipediji.



Vrt se prostire na povrsini od 35 hektara i neprestano se mijenja, nadopunjuje i raste. Nastaje kao odgovor na barbarsko unistenje velikih bajmanskih Buddha u Afganistanu, koje su Talibani sravnili sa zemljom. U cast nestalih spomenika Jose Barardo 2001. godine, pocinje sa  projektom nazvanim "Buddha Eden Garden of peace". Zapocinje izrada ovog  prekrasnog vrta, utociste svih vjera, filozofija i ideja. Vrt u kojem su svi dobrodosli, bez obzira na svoju nacionalnost, vjeru, spol... Dobro dosli, uzivajte - ulaz je besplatan, wc cist i uredan....i nitko nista ne prodaje na pokretnim kolicima iza coska.


Kada dodjete, okruzit ce vas zeleni vinogradi i tipicne portugalske kucice. Bijele fasade i plavi ili zuti obrubi oko prozora. Veliko parkiraliste pred ulazom nicim ne nagovjestava ono sto se sakriva niz padinu do koje vodi posljuncana staza. I onda.....prizor sa prve slike. Gledano odozgo kroz um prolazi jedna misao - gdje je Zabranjeni grad?
Slijedi setnja nizbrdo do velikog jezera koje je okruzeno ogromnim kipovima, patkama, paunovima...mir i tisina...iako vrt je pun, i svi vjerojatno razgovaraju, ali zamor se gubi u velicini ove oaze mira.




Ovdje mozete ostati cijeli dan, ima se sta vidjeti....Zlatni Buddha, zmajevi od ruzicastog mramora, terakotini vojnici, rucno obojani ...stotine njih posvuda svoje ponosno i casno, cekajuci da veliki car uskrsne i .... znate kako ide legenda, zar ne?

Ovdasnji vojnici, za razliku od idejnih originala, ne nose onu tuznu sivu boju, vec su im odijela ukrasena veselim bojama koje se stapaju sa okolinom, nemaju oruzje, tako da vise nalikuju na mislioce nego na ratnike.



" Ne vjeruj zato što je to mudrac rekao,
Ne vjeruj zato što je to uobičajeno mišljenje,
Ne vjeruj zato što je to zapisano,
Ne vjeruj zato što je to prorečeno,
Ne vjeruj zato što netko drugi to vjeruje,
Ali vjeruj sam onom što si sam prosudio da je istina."
Siddhartha Gautama Buddha


Ako krenete u setnju po sumskom puteljku, dobro gledajte medju zbunjem se sakrivaju vile i jednorozi, zmajevi, konji i kornjace...i sve prisutni veseli, lezeci i meditirajuci Buddha.


"Nema potrebe za hramovima i kompliciranim filozofijama. Naš vlastiti mozak i srce je naš hram; moja filozofija je ljubaznost." Dalai lama


Djeca veselo trckaraju okolo, neki zaljubljeni par ispruzio se u sjeni stabala, nadajuci se da ce uhvatiti trenutak mira, malo dalje malena obitelj na kariranom prekrivacu slaze lagani rucak. Sareni leptir znatizeljno leti u krugu.


Vrijeme je da se nesto prezalogaji..Pomislila sam da bi nesto lagano, uz rashladjeno bijelo vino, koje se ostalo hladiti u prenosivom frizideru u autu i bruskete sa gljivama bile idealan obrok u 14.30 na padinama brezuljka dok nas ova patka sumljicavo gleda iz prikrajka.





Potrebno je:

400 gr svijezih gljiva po izboru
2 veca crvena luka
timjan (samo listici)
1 rezanj cesnjaka
1  zlicica secera u prahu
ocat
malo putra
persin

Na maslinovom ulju prodinstati na kolutove narezani luk, listice timjana i cesnjak. Cesnjak ne treba cistiti od ljuske. Kada luk pozuti i omeksa, posuti secer u prahu i ostaviti da se karamelizira, lagano mjesajuci. Dodati na listice narezane gljive i na vrh noza putar. Kad gljive dobiju boju i ispari voda, dodati soli po zelji i octa/aceto balsamico - po ukusu. Ostavit da se prodinsta minutu dvije i ugasiti. Izvaditi cesnjak. Kruh tostirati i na njega posloziti gljive i karamelizirani luk. Po zelji dodati malo maslinovog ulja na vrh ili svijeze naribanog parmezana....



I za kraj mala mudrost - "Ja sam u formi. Okruglo je forma." Nepoznati autor