nedjelja, 31. siječnja 2010.

O malim stvarima i sreci za Haiti...

Ovaj mjesec ocito strajkam u kuhinji, ali to me ne sprecava da svrljam po tudjim blogovima i pratim tko sto kuha :-))... tako sam kod Vere u pronasla molbu Lake kuharice koja kaze:

Jednostavne, male stvari su najčešće ono što nas svakodnevno čini sretnima. Koje su to stvari koje nas ispunjavaju veseljem i srećom, koje ne koštaju ništa i koje nam, ustvari, leže na dlanu i dohvatu..........

Molim vas da komentirate i ostavite link na svoj blog u kojem ćete nabrojiti barem 3 jednostavne stvari koje vas ispunjavaju. Ako nemate blog, ostavite samo komentar. Za svaki blog koji će se uključiti do 2.2.2010. odlučila sam donirati 2KN Crvenom križu za pomoć Haitiu, maksimalno do 200KN.
Zahvaljujem vam unaprijed i znam da će biti lijepo čitati što nas to, ustvari, pokreće.

Eto ukljucujem se i ja....stavljam prve tri stvari koje mi padnu napamet, jer ako krenem u razmisljanje - ovom postu nikad kraja...


1. Suncano jutro i pogled kroz prozor




2. Jedan talijanski film koji sam prvi puta gledala prije puno godina, a uvijek me uspije nasmijati


3. Mali nocni razgovori (ok, ok i dnevni) uz kavu/vino/vodu...ovisno o temi....


4. Tu bih rado stavila i neki glazbeni broj, al ne znam zasto mi danas nesto pri prebacivanju steka, tako da cu samo zalijepiti link, pa koga zanima, neka poslusa sto me danas pokretalo...

elissa







srijeda, 13. siječnja 2010.

O jednom zimskom putovanju


Nisam vidjela snijeg 150 godina.

Odrastajuci u Zg, sjecam se zimskih dana i snjega do bokova. OK, to do bokova se smanjivalo reciprocno sa odrastanjem, da bi zavrsilo negdje u '80-tim sa snjegom do koljena. U jednom periodu zivota sam zivjela u "zelenoj zoni" grada. Tamo je postojala samo konjska ralica koja je dva puta dnevno prolazila gore - dolje cisteci napadali snjeg i tako (ne)uspjesno pokusavala stvoriti uvijete za normalan promet. Jedino sto je bilo uspjesno bila su sanjkaske veceri za cijelu osnovnu skolu. Tada bi se valjda svi iznad 5. razreda osnovne uspeli na brijeg i uzivali u zimskim radostima.... Danas tu istu cestu cisti gradska sluzba ciscenja, dobila se i bus linija, tako da je sanjkanje otislo u povijest. A nekako mi se i cini da danasnja djeca vise padaju na skijanje i destinacije puno dalje od vlastitog vrta....

Nije da sam tip koji je lud za zimom i snjegom, ali priznajem da nalazim veliku kolicinu romantike u dobro upakiranom spotu Last Xmas koji mi se odbija o glavu od pocetka studenog i da sam uvijek govorila da bi mi savrseni Xmas bio u nekog brvnari bogu iza nogu, na -15C, sa salicom toplog gluchwine i vatricom koja pucketa u kaminu. Uz dobro drustvo i dobru mezu, naravno!

I onda mi se ukazala mogucnost da spojim ugodno sa korisnim i odem u Oberammergau nakon Nove godine...Krenuli su dani promatranja site-a sa live web kamerom uz mantranje da snijeg padne dok mi dodjemo, da mi dijete napokon vidi to bijelo, leprsavo sto pada s neba. Jes da ga je vidjela one godine dok smo uzivali u Sarajevu, al ta zima i nije bila zima, tako da od to i ne brojim kao neko zimsko iskustvo. Proslo vrijeme, dodje rok i mi smo krenuli....



O mjestu sa 6.000 stanovnika


Oberammergau se nalazi u Bavariji, 90 km juzno od Munchena, 20 minuta voznje od Garmischa. Prekrasno malo selo poznato po kucama oslikanih fasada, izradi drvenih, sakralnih predmeta i po izvedbi "Pasije" svakih 10 godina. Ta prica sa Pasijom krenula je u 17. stoljecu kada su se stanovnici zavjetovali Bogu u nadi da ce ih postedjeti kuge koja je u to vrijeme harala Europom. Predstava se odrzava svakih 10 godina, a sudjeluje gotovo cijelo selo. Ali samo oni koji su tamo rodjeni ili zive vise od 20 godina. Muski pustaju brade od prosle godine i sve se vrti oko uzurbane pripreme za dogadjaj desetljeca koji ce ima donijeti i do 5000 posjetitelja svaki dan i tako od mjeseca maja do rane jeseni. Veliki dogadjaj za tako malo mjesto... Oberammergau Passion Play 2010



U 18.00 sati zatvaraju se ducani i tada se muska celjad sastaje u obliznjem restoranu, za svojim rezerviranim stolom uz litru pive, gdje se raspredaju cakule iste u svakom dijelu svijeta...Ta scena me pomalo vracala u neka druga, davno zaboravljena vremena koja kao da jos u Oberammergau zive. Zamislite scenu....restoran u kuci debelih zidova i malih prozora. Drveni stolovi sa klupama uz zid i malenim jastukom u kutu. Kuhinja u dnu sale i konobarice u tipicnoj bavarskoj odjeci. Ali ne onoj za turiste izradjenoj, nego jednostavnoj, u jednoj ili dvije boje. Pored velike, zelene kaljeve peci stoji drveni stol bez stolnjaka - on je za domacu celjad. Za stolom sjedi 5 muskaraca, bijele brade, ispucale ruke i skromna odjeca odaju njihov zanat. Drvodjelci koji su cijeli dan proveli u svojim malim ducanima pripremajuci drvene ukrase koje ce, ako Bog da, na proljece dobro prodati turistima. Malo nas sumljivo gledaju, al mene uvjeravaju da je to tako kada se malo vise popije, da onda covjek teze fokusira pogled, te mu dulje treba da taj isti pogled makne sa jedne strane na drugu. Aha, dobro...Nekima su oci vec malo pocaklile i rijeci ne teku tako lako. Vani je - tko za koliko C i snijeg pada. 20 je sati i vrijeme je da se krene kucama. Drustvo se razilazi.

Mi smo narucili pohanu ribu za mene, i haxe ili ti buncek po domaci za ostatak. Porcije su ogromne, uz pivu naravno. I za kraj strudlu od jabuka sa kuglom sladoleda od vanilije.... Oni koji su odrasli uz Alan Ford, mozda ce se sjetiti ilustracija debelih sismisa koji nakon dobre vecere lete u svoj zamak, a iznad njih je napisano - puf - pant - e tako sam se ja osjecala nakon vecere.







Sutra idemo pogledati Neuschwanstein dvorac...onaj prekrasan koji se nalazi na Ravensburgovim puzlama u proljece, ljeto, jesen i zima izdanju.

petak, 1. siječnja 2010.

O 2010. - toj i jednoj maloj vili


Na pocetku da vam svima pozelim da budete zdravi, da se smijete vise nego ove godine i da budete sretni vise nego ove, sada vec prosle 2009.-te.




Sto se tice kuhanja, puna mi je pipa kolaca, keksica, cokolade i oraha. Pretjerali smo, ne moze se vise. Prvo je bolja polovica imala rodjendan, onda je dosao Bozic, onda Nova, a sa njom i rodjendan moje male vile.
Sesti. Nemam pojma ni gdje ni kako su nam prosle te godine. Naravno da mi se cini da se rodila jucer i da je tek nedavno ispuhala prvu svijecu na torti. Ali realnost me draga po glavi i najavljuje ovogodisnji polazak u skolu, cipele broj 29, visinu od 118 cm - okvirno, prva slova i "matematika?...a jojojojojoj ja to ne znam".

Trudim se da mala vila ima veselo i zaigrano djetinjstvo, da ne mjeri ljubav kolicinom i velicinom poklona umotanih u sjajne papire sa crvenom masnom na vrhu, da zna da smo uvijek za nju - tu i da iako nam nekad iskoci poklopac i pocne shshshshshshshshshsh - i tada je volimo najvise na svijetu. Trudim se da je naucim da postoji dusa koju ne vidi, al koja se hrani samo lijepim. I da bude u harmoniji sa svijetom oko sebe. Velike lekcije za velike ljude. Ali nadam se da ako pocnem dovoljno rano, jos imam neke sanse prije nego li je dohvati surova realnost sistema.

Idem sad, vila je narucila tortu od cokolade sa sarenim bombonima na vrhu.....ovo mi je zadnji ulazak u kuhinju za narednih 14 dana! Od sutra smo na ananasu!