Kasno je ljeto, 4 i po u zoru…ide se na ribanje, na pendulanje. Sunce jos spava iza konavoskih brda, a na cesti ni kucka ni macka, samo moji koraci i plasticne broke u koje bi valjda trebalo smjestit ulov . Uspavanim koracima silazimo niz ulicu. Obozavam ribat, al ribu sa udice ne skidam, to prepustam drugima. Ne mogu, brate mili, muka mi.
Zrak je poput mekog barsuna, miris mora, joda, borove sume … Jos samo da su i smetlari stigli maknut onu gomiletinu smeca sa kraja rive – bilo bi dostojno raja. A jezi ga, nemos’ imat sve!
Broke su ukrcane, oprema je spremna i lagano klizimo iz vale. Brummmm…Tomos radi ko Suzuki. More ka ulje. Mirno, lomi se pod provom i plete bijelu cipku oko nas. U daljini ispred nas, svijetla uspavanog Grada. Prolazimo kraj druge barke…
- “Dobro jutro! E ke nova? Ima li ribe?”, pitamo uljudno.
- " Ma nema, jako slabo, nista!”, odgovara nam Luko….
Ko da bi nam i reko istinu, mos’ si mislit, i da ima tunu od 80 kila i 6 orada u barci reko bi ti da je slabo. I brze bolje daje petama vjetra u kontra smjeru od nas. Ajd sa srecom ti!
Sunce je izronilo. Dobro jutro! More se lijeno ljeska na prvim zrakama, kao da se rasteze i budi iz dugog sna. Bistro je i sneno.
Ja sam se instralirala na provu, zasusurena u jaketu, rucnik, sa slusalicama u usima, prati me Enigma. Udisem punim plucima i gledam ono plavetnilo oko mene, rasirim ruke ko Kate na Titanicu - jebote, sto mi je dobro u zivotu!
Proslo je od tada 11 godina, a jutros me nesto u boji neba i tisini uspavane ulice podsjetilo na to ribarsko jutro, broke i pendulanje. Tisuce kilometara daleko neki drugi ljudi izlaze iz vale, a onaj Luko opet “nista” nije uhvatio i opet nema ribe…
Navigare necesse est!
Predivan tekst i pravi užitak za čitanje.
OdgovoriIzbrišiObožavam Grad (ako se na varam Dubrovnik).
hvala cosmo, da, taj Grad je u pitanju :-))
OdgovoriIzbriši