četvrtak, 24. prosinca 2009.

O bozicnim zeljama i svakodnevnici

Dragi moji virtualni prijatelji,

za mene je ova godina bila puna novih stvari, ljudi i iskustava. I ovaj blog je jedan od njih. I vi ste jedni od mojih novih prijatelja koji svojim iskustvom u meni omiljenom dijelu kuce (kuzini naravno!) pomazete da moj zivot bude sto veseliji i sareniji. Ajde kao i zdraviji....:-)).

Da ne duljim....

.....puno vam hvala i uzivajte ovih dana, a iduca godina neka vam donese puno zdravlja, novih prijatelja i toplih zagrljaja. Budite dragi i strpljivi jedni prema drugima svakoga dana, a ne samo na Bozic! Ne zaboravite da jako zagrlite svoju djecu prije odlaska u skolu, a kad razbiju vasu omiljenu salicu - ne urlajte, nego im dajte metlu u ruke. I razgovarajte, razgovarajte i razgovarajte!


četvrtak, 17. prosinca 2009.

O pekmezu od bundeve sa orasima

Nikad u zivotu nisam napravila pekmez, a vjerojatno ni ne bi tako skoro da me Vera nije pitala za recept. Iako se sjecam divnih pekmeza koje je moja omama radila podkraj ljeta i redala sarene flasice u podrumu na police, nekako uvijek mi je bilo jednostavnije kupiti gotove. Osim toga tako se pravim da nemam pojma koliko secera ide u flasicu pekmeza....

E sad, posto znam da na prostorima ex Juge, ovakav pekmez ne postoji, bas me uhvatila volja da ga isprobam i pokazem vam nesto sto je "must have" u portugalskoj spajzi.

Ja ovaj pekmez ne mazem na kruh, jer mi je prejak u tolikoj kolicini. Mada imam tu nekog u blizini tko i to radi...tako da o ukusima necu raspravljati. U nekim tradicionalnim restoranima koji posluzuju jela sa sjevera u popisu deserta naci cete i tanjur rikote sa pekmezom od bundeve.



Napraviti ovaj pekmez u biti je vrlo jednostavno i ako imate par sati vremena, pokusajte, stvarno je poseban.


1 kg ociscene bundeve

680 gr secera (ja sam koristila pola bijeli pola smedji)

korica limuna

korica narandje

stapic cimeta




Narezati ociscenu bundevu na kockice i dodati joj secer, koricu limuna i narandje, te stapic cimeta. Staviti na laganu vatru da se secer otapa, i povremeno promjesati. Nakon cca 60 minuta kuhanja, bundeva bi trebala biti omeksana i onda ju vilicom jos zgnjecite tako da ostanu samo vlakna. Kad uspijete provuci kuhacu po dnu serpe, a da ostane vidljiva cesta - gotovo je. Meni je za to trebalo oko 2 sata, pretpostavljam mozda zato jer su mi u startu komadi bundeve bili malo veci. Na kraju dodati grubo nasjeckane orahe, kuhati jos par minuta, izvaditi korice i cimet i presipati jos vruce u teglice. Staviti onaj plasticni celofan na svaku, poklopiti i okrenuti naopacke.


utorak, 15. prosinca 2009.

O kraljevskom kruhu aka Bolo Rei


U vecini portugalskih kuca, u ovo vrijeme Adventa, na stolu se uvijek moze naci -Bolo Rei -i Porto. Za domacine i iznenadne goste. Bolo Rei je traidicionalan portugalski kolac koji se jede u vrijeme Bozica, pa sve do Tri Kralja - i ima jasnu aluziju na tri kralja Gaspara, Melhiora i Baltazara.

Okrugao je sa rupom u sredini, podsjeca na krunu, a kristalizirano voce na drago kamenje. Tijesto je mekano, ispunjeno suhim vocem, pinjolima i bademima i jednim suhim bobom. Tradicija nalaze da onaj koga zapadne komad u kojem se nalazi bob - treba kupiti novi kolac, platiti veceru il sl. Nekada se u kolac sakrivao i mali poklon tipa figurica jednog od kralja, al sa ulaskom u EU to vise nije po higijenskim pravilima tako da nista od poklona - samo suhi bob.
Ovaj kolac predstavlja poklone koje su kraljvi donijeli Isusu. Kora predstavlja zlato, dok suho voce predstavlja miris, a njegova aroma - tamijan.

Popularizacija ovog kolaca svoj procvat dozivjela je u Francuskoj, za vrijeme kraljevine Luisa XIV, kada se kolac jeo u vrijeme proslave dolaska Nove godine i obiljezavanja dana Sveta tri kralja. U XIX stoljecu sin osnivaca najpoznatije i jedne od najstarijih slasticarni u Lisabonu "Confeitaria Nacional" , Baltazar Castanheira Jr., donosi iz Pariza recept za Bolo Rei, i ostalo je povijest....Njihov Bolo Rei jeo se na kraljevskom dvoru, a sigurno danas i u ovdasnjem Parlamentu. Teska, crna vremena za ovaj kolac pocela su 1910. nakon smaknuca kraljevske obitelji i ustolicenja Republike, kada ga je nova vlada pokusala ukinuti, smaknuti i zatrti mu svaki trag, iz jednostavnog razloga jer u svom nazivu ima rijec - kralj. Slasticari su promjenili naziv u "Ex Bolo Rei" i svi su zivjeli sretno do kraja zivota.

Cica mica gotova je prica!



750 gr brasna
30 gr kvasca

150 gr putra

150 gr secera

150 gr kristaliziranog voca

150 gr suhog voca

4 jaja

strugana korica limuna

strugana korica narandje

1 dcl Porta

1 zlicica soli


Narezati suho i kristalizirano voce na komadice i potopiti ga u Porto (ostavite par komada kristaliziranog za ukras). Rastopiti kvasac u mlakoj vodi (cca 1 dcl), te ga dodati jednoj salici brasna, ostaviti da se rastapa cca 15 minuta. U medjuvremenu zamjesati putar, secer, korice limuna i narandje, te jaja. Na kraju dodati brasno sa kvascem. Kada je sve sjedinjeno dodati ostatak brasna i umjesiti elasticno i glatko tijesto. Tek onda umjesiti voce koje se natapalo u Portu. Ostaviti da se dize na sobnoj temperaturi oko 5 sati. Kad je volumen udvostrucen, prebaciti tijesto na dasku i napraviti rupu u sredini i ostaviti jos sat vremena da se dize.

Nakon toga, povrsinu namazati zutanjkom, poslagati komade kristaliziranog voca i peci na 180-190C dok ne porumeni.






ponedjeljak, 14. prosinca 2009.

O jabuci - post drugi

Ovo ce biti ultra brzi post sa ultra jednostavnim receptom za - torticu sa jabukama i bademima - koji sam smuckala u subotu za iznenadne goste. Slike nisu neko umjetnicko djelo, al s obzirom da je slikano u 10 navecer - dobro je! Tortica je jako fina, brzo se sprema i nemoguce je nesto fulati!Ujedno je ovo i ulaznica za ovomjesecnu igru Ajme koliko nas je! , koju je pokrenula Monsoon, a domacica Andrea pocetkom mjeseca decembra je donjela presudu i rekla - ovaj mjesec jabuka!!!




1 pakovanje lisnatog tijesta
3 jusne zlice pekmeza od bundeve sa orasima (ako imate il uspijete kupiti obavezno!)
4 velike jabuke (crvene, brasnaste...)
50 dkg oljustenih badema
200 ml slatkog vrhnja


Lisnato tijesto odmrznuti i razvaljati, smjestiti u prikladan lim za pecenje i probosti vilicom na vise mjesta. Jabuke oguliti, narezati na kockice i prokuhati 5 minuta u vodi sa stapicem cimeta. Procijedjene i ohladjene jabuke posloziti na tijesto na koje ste predhodno namazali pekmez od bundeve. Po jabukama raspodijeliti na listice narezane bademe.

Peci u predhodno zagrijanoj pecnici na 180C. Kad je tortica ispecena i ohladjena, ukrasiti je tucenim slatkim vrhnjem. Po zelji posuti cimetom.

subota, 5. prosinca 2009.

O jabuci - post prvi

Danas sam trebala raditi nesto skroz deseto, al neki dan sam vidjela recept pompoznog naslova

OK, nisam se mogla suzdrzati, radoznala kakva jesam, morala sam ga napraviti. Da ne duljim, ovo je kolac koji mozete napraviti kad nemate sta jesti u nedjelju popodne uz caj il kavu. Jakoooooo daleko od najboljeg kolaca od jabuke, a jos dalje od nekog najboljeg na svijetu.

Moram priznati da sam malo razocarana. Nekako ocekivala sam nesto vise, iako mi sami sastojci nisu obecavali neki svemirski dozivljaj, al eto - ucim dok sam ziva.

Za mene su kolaci kao ljudi. Razlikuju se po svojoj osobnosti, identitetu, zavode na razlicite nacine i pojavljuju se u raznim oblicima...

Recimo Puslice - kicaste i pompozne, sa prvim dodirom rasprhnu se i od njih ostane samo fini prah. Madalene - one su zarobljene u literarnom okruzju, jer tko god je citao Prousta, zna da se ovi kolacici namacu u lipov caj i nikako drugacije. Gotovo da je svetogrdje Madalene napraviti i pojesti u nekoj drugoj varijanti. U svakom slucaju - izgubljene su u vremenu i prostoru. Muffini su kolaci za sebe, oni valjda sami znaju tko su i sta su - jer se pred nama pojavljuju sad ovakvi, sad onakvi - uvijek promjenljive sadrzine. A ima i onih sa podvojenim ja - kao oni kolacici sto ih zovu ovdje - Hungaros (ili sto bi mi rekli Madjari) , pola svijetli, pola tamni, kao Buda i Pest. Oni Sahovski kolaci, sto se rezu na snite, imaju geometrijsku disciplinu ko da ih je Mondrian smislio, da su ljudi bili bi organizirani i metodicni, teski radoholicari..... i tako dalje i tako blize....

Kolac ne utazuje glad, al hrani mastu. Istrazuje se i osjeca. Kao proces zaljubljivanja. Zahtjeva vrijeme i trud da se prepoznaju sastojci, otkriju nove kombinacije i dozivljaji. Kolaci izazivaju sjecanja, u sadasnjost donose davno zaboravljene osjecaje i detalje koje smo putem izgubili.

Kao i ljude - kolace treba gledati izbliza, polako i ponekad im dati drugu sansu. Zato cu ja ovaj moj kolac pompoznog naziva, ponovo ocijeniti sutra za dorucak. Teko toliko da ne ispadne da nisam fer.





1 i 1/3 salica (americanska mjera) ulja
3 jaja
2 salice secera
3 salice brasna
3 jabuke tipa Granny Smith, Jontanke il sl.
1 jusna zlica cimeta
1 cajna zlica soli
1 cajna zlica sodebikarbone

Pomjesati brasno, cimet i sodubikarbonu. Zasebno mjesati jaja, ulje i secer da smjesa postane svijetlo zuta. U smjesu dodati brasno i kad se dobro sjedini dodati na kocke narezane jabuke. Mjesati mikserom jos cca 2-3 minute. Staviti u namascen kalup i staviti u predhodno zagrijanu pecnicu na 180C da se pece... Meni je trebalo oko 90 minuta.
Jabuke nisam gulila, samo sam im izvadila kostice. Moze se dodati i oraha - al sam smotana taj detalj zaboravila.



srijeda, 2. prosinca 2009.

O cannellonima

Nemam pojma kad sam se prvi puta susrela sa talijanima, njihovom kuhinjom il jezikom. Sve je to na neki nacin uvijek bio dio mog zivota. "Digici" su bili cesti gosti, njoki, spageti il tortelini - sastavni dio tjednog jelovnika, a obavezno slusanje jezika u skoli, pokazalo se i vise nego dobrodoslim u ljetnim mjesecima, posto je poznavanje stranih jezika talijanima - totalna nepoznanica. Cast izuzecima sa sjevera.

"Ciao bella, come stai?" .... " Do u speak english?".... " A litl..."

To - A litl - je uvijek bilo toliko litl, da mi se cinilo jednostavnije pricati svahili, nego njemu nesto objasniti. Nije mi bilo druge nego slijedece razredne godine jace zagrijati stolicu i obratiti paznju sta se to na satu talijanskom radi, jer - A litl - je ostajao isti.

I onda su uslijedili telefonski pozivi, pisanje dugih pisama - jer tih davnih dana, nismo zivjeli u ovom tehnoloskom blazenstvu, nestrpljivo ocekivanje poneke fotografije. Ma divota jedna od bezbriznosti mladenackog zivota.

I tako je doslo novo ljeto i pakiranje kofera, autobusna karta Zg - Trst, pa onda vlakom na jug, do Rima, i onda jos dalje... put putujem. Njemacke marke mjenjam na granici za talijanske lire - jer kurs je povoljniji ako se mjenja u Italiji.

Sjedam u prazni kupe vlaka sto me vozi kroz toplu, ljetnu noc. Pred zoru stizem u Rim, presjedam u novi vlak i nastavljam par sati do Napulja. Vedi Napoli e poi muori ... ili Vidi Napulj, pa umri. Jos onda je bio prljav grad, sa katastrofalnim prometom i sumnjivim nocnim zivotom. Al sve je to nebitno - bitno je da me - A litl - ceka, bitno je da je cijelo ljeto predamnom, bitno je da su sve svi oni dosadni sastavci i imaginarni razgovori na satovima talijanskog jezika isplatili i da cemo napokon imati normalnu konverzaciju....

Salerno, Ravello, Sicilija uzduz i poprijeko, klasicna talijanska mama i ostatak brojne juznjacke familije. Lucio Dalla, Adriano Celentano, Matia Bazar, Pino Daniele, dobra vina i sicilijanski kolacici cudovnatog imena kojeg se danas ne mogu sjetiti. Tog sam ljeta prvi puta slusala - "Caruso" - i probala cannellone. Plesali smo to i jos jedno ljeto, a onda je doslo vrijeme da se uci - neki drugi jezik....

U cast te moje zivotne epizode, danas kuham - cannellone sa tunjevinom i spinatom - uz Lucio Dallu i "Caruso".




1 kg paradajza/rajcica

4 reznja cesnjaka

glavica luka

maslinovo ulje

1 konzerva tunjevine

200 gr spinata

sol, papar, mazuran

gotovi cannelloni

besamel umak

Protvan za pecenje namazati besamel umakom, cannellone puniti smjesom rajcice, tunjevine i spinata. Slagati i preliti ostatkom besamela. Peci u zagrijanoj pecnici na 200C.

Ja koristim kupovne cannellone koje nije potrebno predhodno mociti, vec idu direktno u pecnicu kad su napunjeni.


subota, 28. studenoga 2009.

O kuglofu i narandzi

Problem cjelodnevnog pregledavanja raznih food blogova - u svrhu samonaobrazbe, naravno! - je da se oko 16.00 sati dobije napad za slatkim i neodoljiva lakoca kretanja u smijeru kuhinje.
I jos sam nedavno kupila dvije nove silikonske forme za kolace, jedan kuglof i jednu u obliku ruze. Ruzu sam isprobala, al fuglof me mami li mami.
Rado bih nesto sto se smiksa za 10 minuta i gurne u pecnicu....Hmmmmm..necu mramorni, necu limun...imam narandze. Vec znam kad previse izmisljam, sve ispadne lose, pa sam jednostavno uguglala - bolo de laranja - . Kad sam procitala izabrani recept, i cak filmic pogledala na youtube-u, nisam nikako bila odusevljena jer recept kaze - narandza zajedno sa korom. Ma gdje cu koru zajedno sa onim bijelim, gorkim dijelom stavljati u kolac???? No kako je ocito, filmic bio dio regularnog dijela emisije prikazane na nekom brazilskom tv programu za ocajne kucanice, a kuglof forma je vec histericno skakala po stolu, nije bilo druge nego krenuti po receptu koji glasi:
2 jaja
1 salica ulja (kao americka mjera)
2 narandze (zajedno sa korom)
1 sok od narandze
4 salice brasna (kao za caj salica)
3 salice secera
2 zlice praska za pecivo

U multipraktiku se izmiksaju jaja, ulje, na kocke narezane narandze (zajedno sa korom!!!) i sok od jedne narandze. Kad smjesa postane glatka dodati u posudu gdje nas ceka brasno sa praskom i secerom. Izmjesati spatulom i presipati u namascen i krupnim secerom posut kalup. Peci u zagrijanoj pecnici na 180C oko 50 minuta.



Ja sam radila samo 1/2 smjese, reko ako je recept za baciti, da ne potrosim previse, no kad sam probala sirovu smjesu ....mmmmmmmmmmmmmmm....jos sam dodala grubo nasjeckanu cokoladu.
Ispalo je odlicno, cak je dan nakon bolji nego cim izadje iz pecnice. Gorcina narandzine kore se ne osjeca, samo fini, jaki miris i okus.


Iznenadjena sam.

utorak, 24. studenoga 2009.

O jednom rizotu iz mora




"Bio jednom narod pomoraca, portugalski narod, pa je u davno doba - prije pet stotina godina - htio otkriti put kojim se preko moram moze stici u Indiju.....


.... Cetiri mala broda - tako malena na neizmjernome, nepoznaton Oceanu! - cetiri jedrenjaka, kojima je zapovijedao veliki kapetan Vasco da Gama , zaplovise preko Atlantika, koji do onda bijase poznat samo do Rta Dobre Nade, oplovise taj rt pa sjeknuse vodu usmjerivsi prema zeljkovanoj zemlji koju su trazili ...."


Ovako je portugalski pjesnik Camoes zapoceo svoj spjev Luzitanci, a portugalske zene na dokovima masuci svojim bijelim, ustirkanim maramama kazuju: "Muskarci odlaze na more i tamo ostavljaju svoju dusu, a ponekad i zivot". Nekad...davno...do prije prije 50 godina.


Oduvijek je more bilo glavni izvor hrane i snova za portugalske avanturiste koji su sanjali o izgubljenim zemljama u nepreglednom oceanu. Ribari i njihove obitelji cesto su ovisili o kapricima prirode koja je na njihove skromne trpeze donosila jela spravljena od riba i skoljaka, a vrlo rijetko il samo u posebnim prilikama - meso.

Danas je Portugal zemlja u kojoj ljudi vole provoditi svoje slobodno vrijeme za stolom, bilo u vlastitom domu il u jednom od mnogobrojnih modernih restorana il tradicionalnih taverni. Uz uvijek svijezu ribu i dobra vina, pauza za rucak cesto nadmasi onih 60 minuta...


Godisnje prosjecan portugalac pojede 7 kg ribe, sto je pri vrhu na listi "koliko tko ribe pojede u Europi". Konzumacija ostalih morskih plodova ovisi o dubi dzepa. Jer cijene variraju od 6.50 - 12.50 eura po kili skampa (vec skuhanih u vodi+sol) u supermarketima gdje ih portugalci najcesce kupuju. Za kilu dagnji placa se 1.50 euro - ne ociscene naravno!



I tako smo jedan dan krenule u pripremu rizota po principu "ti kuhaj, a ja cu slikati", zato ce ovaj recept bit od oka. Jer moje je oko bilo fokusirano na rasvjetu, fokus i ostale foto sitnice, a ona je kuhala i muckala.



Rizot od morskih plodova il po domaci Arroz de marisco





Sastojci:


malo veca glavica luka
maslinovo ulje

cesnjak

sasuseni piri piri

lovorov list

persin

safran

dvije sake rize dugog zrna

jusni temeljac od skampa

dvije sake ociscenih repova skampa

jedna saka ociscenih dagnji

sol i papar po zelji



Zazutiti luk na maslinovom ulju, dodati na ploske narezani cesnjak, lovorov list i rizu da se malo preprzi. Od predhodno skuhanih skampa uliti cca 1/2 l temeljca i dodati smrvljeni piri piri i safran. Pred kraj, kad je riza skoro pa kuhana, dodati skampe i dagnje zajedno sa nasjeckanim persinom....


- Canção Do Mar -

video

ponedjeljak, 16. studenoga 2009.

O Bozicu preuranjeno...


Prodje vrijeme dodje rok, eto…ne, nije vrag skok na skok, nego napokon zimsko vrijeme i kod mene. Barem tako izgleda jutros, magla i pokisla ulica. Il su to mozda tek znakovi jeseni? Vec sam se uspanicila da cu Bozic docekati u japankama i kratkim rukavima. Nije da volim zimu, ja sam vise ljetni tip, al ipak tradicija je tradicija, i iako sam se vec pomirila da ne mogu imati snjegovica ispred vrata, ajde barem u zatvorenim cipelama da hodam. Mada ni njih bas ne ljubim, jer me uvijek nakon 6 mjeseci u sandalama, zatvorene cipele dobrano nazuljaju.


Nego, nesto drugo sam htijela danas…vec neko vrijeme trgovine su pune dekoracija za Bozic – bolje receno zadnjih mjesec dana - . Da je to potrosacka groznica i konzumerizam neshvacenih proporcija, vec i ptice na grani znaju, i sve kao vuce nostalgija u ono “mracno” doba od prije 20 – 30 – 50 godina, kad se bor kitio na Badnjak, unosila slama i darovali oni bijeli bomboni u sarenim papiricima. OK i mene isto, al ipak o Bozicu pocinjem mastati krajem kolovoza, u rujnu me malo popusti, u listopadu vrtim glavom na uranjene bozicne artikle, u studenom prelistavam casopise i knjige romanticarskih ilustracija na zadanu temu, a u prosincu mi je laganini puna pipa svega.


Ovdje, u Portugalu, se kuce “kite” krajem studenog – pocetkom prosinca, bor, lampice, dopunska masinerija – sve. Tjedan dana pred Bozic u ducanima vise nema ni onakvih strkljastih plasticnih borova od po 10 eura, a kamoli neki ukras. To mi je trebalo par godina da se naviknem i da eventualno popunjavanje zaliha pocnem – danas. A mislim, koma znam, al sta cu…. Prve dvije godine sam bor kitila na Badnjak, da ocuvam tradiciju, al toliki su mi sajko presing radili, da sam kukavicki popustila, pa to obavim tjedan dana ranije. Prave borove je dosta tesko naci, tu i tamo iskoci neki jadni polusasuseni u nekoj trgovini il u rasadniku, zato 98% kuca koristi plasticne koji su vrlo vjerno izradjeni. Osim normalnih zelenih, zadnjih se godina mogu naci i plavi, roza, crni (jao fuj ruznoce!) i srebrni. Pa tko voli – nek izvoli!

Njihovi tradicionalni kolaci, nisu po mom ukusu. Pretezno se zasnivaju na fritulama (od bundeve il obicne), nasih “potrganih gaca”, pohanom kruhu sa secerom i cimetom. Jedino sto kod mene moze proci je “Bolo Rei” – Kraljevski kruh – portugalska inacica Kletzenbrot-a. Ali o tome u nekom slijedecem javljanju.

Ove godine ,cini se, Bozicni rucak ce biti kod nas doma. Samo 6+1. Ajde dobro je, mogla sam se i udati u neku sicilijansku familiju, pa da se broj popne na 36+15 komada djece. Nije da se zalim, ali priznajem da mi ta cinjenica uvodi paniku medju redove. Zasto? Zato jer sam já vegetarijanac i ne znam /nisam nikad ispekla nikakvu zivotinju u rerni. OK, osim ribe. Dakle, sve ono sto se obicno na tradicionalnom Bozicnom stolu nadje – purica, zec….– já nikad nisam radila. Guranje ruke i punjenje pileta il purice za mene je ravno nocnoj mori.

Stoga, molim, ako netko ima kakvu ideju – ja pokorno slusam!

petak, 6. studenoga 2009.

O ispusnim ventilima


Ne znam jel vam se kad desilo da na radiju cujete neku stvar koja vas ponese i nosi danima. Meni se to svako malo desi, onda ko luda Mare kopam da pronadjem koja je to stvar, jer pocesto nemam pojma ni tko to pjeva ni jel stvar nova il datira jos iz doba Marlene Dietrich. Ona mi se, naime, desila nedavno, sasvim slucajno, pa su ukucani nekoliko tjedana bili prisiljeni slusati …“Sag mir wo die blumen sind..” uz moje pjevanje naravno. To sto mi je poznavanje njemackog na nivou partizanskih filmova, uopce nema veze.


I tako je prije nekog vremena bila Marlene aktualna, prije nje “Part of me”, “Sex on fire”, onda sam imala neku cudnu fazu prastarih ciganskih tipa Odjila i njihov repertoar, a negdje usred ljeta iz auta se mogao cuti Vitas, jedan fantasticni, mladi ruski pjevac – preporucam njegovu “Opera 2”, "Krikom". Stvar je malo uvrnuta i vjerojatno se nece svima svidjeti, al meni je fenomenalana.


Eto, sad kad sam vas upoznala sa mojim muzickim izricajem, da vam kazem da je sad IN “Shine on…” by R.I.O.

To je stvar koju morate upaliti u sumorno, kisno, sugavo i nikakvo jesenje jutro da bi ste uopce uspjeli prezivjeti do prve kave. Trebate je imati i u autu za slucaj zastoja na cesti i kolone od 5 km, a vama ne da se zuri, nego vec kasnite od prekjucer. E u takvim situacijama ova ce vam pjesma doci ko stvorena i jos ako imate pri ruci onu masku za oci koja se dobije u avionu kad letite preko bare, fino je stavite preko ociju i pravite se da je to sto se desava oko vas – POLJE TUDJEG PROBLEMA!


….Let me be the love that comes from the sun
I wanna be your love light from above
Shine on, shine on, shine on!

Let the sunshine down on your face
No need to feel wrong, you're in the right place
And me know that you feel what we are gonna tell you now
So gather all your friends around and
Come join me down the club, got the song, and go move you
So prove you're right, so feel it tonight now….

Ako vas ostali vozaci budu cudno gledali, to neka vas nista ne dira. Nemojte slucajno da vam bude neugodno, nego jos okrente gumb na 36 i otvorite prozore otraga. A ako radite na nekom jako vaznom i fensi smensi mjestu, stavite si suncane naocale na nos da vas teze prepoznaju paparazzi.


Svako toliko potrebno je naci ovakav nekakav ispusni ventil – jer inace zena prolupa skroz. Vec smo naucili kroz povjest da svako malo neka sirotica postane “privremeno neuracunljiva”, pa smanji muza za “ponos”, sefu priusti kojekakve gadarije, a sve u nadi da ce je sustav poslati na odmor od raznih likova kojima je svakodnevno okruzena.



Zato, molim, nemojte se nervirat, srdit i stvarat si nepotrebne bore – neka sve to barem na tren bude, kao sto rekoh – polje tudjeg problema.


Posto sam ovako ljetno raspolozena, ne mogu vam staviti neku zimsku mezu, tako da cemo spraviti samo jednu jednostavnu ljetnu salatu, koju iz milja zovem – poslijednji mohikanac – jer je napravljena od poslijednjih ne genetski modificiranih ljetnih rajcica, tikvica…


Za tu uzasno tesku i sofisticiranu salatu trebate -

trave razne tipa rukula, radic, potocnica, matovilac, salata zelena...

rajcica crvenih, zelenih il zutih

paprika zelena il crvena

tikvica sa zara pecenih

masline

origana i sl. zacina po zelji

maslinovog ulja i limunovog soka


I to onda sve izmjesate i ta ta ta taaaaaaaaaa



nedjelja, 1. studenoga 2009.

O jeseni


Shvatih danas da bi se trebala sluzbeno pozdraviti sa ljetom iako mi temperatura zraka govori drugacije…

Od jeseni sam vec digla ruke, jer ona nikako da dodje. No svejedno negdje u ovo doba godine cesto mi se u sjecanje dosulja Andriceva recenica.. Ali kad pocne da se skracuje sunceva staza i lisce biva redje, a na jasnoj kori drveta ukaze se munjevita veverica koja vec menja dlaku, prividjenje pocinje da se gubi i bledi….”. Kad dodje jesen, barem ona kalendarska, ja dozivam u sjecanje mirise i glasove jedne daleke meni drage zemlje…lagane kapi kise, prohladni vjetar koji se kradom usuljao sa planine i miris cimeta, klincica i przene kafe koji mami slucajnog prolaznika da krene za njim.

Kasni je oktobar, sest sati popodne i zaucao je ezan sa Begove, vjetar nosi u zrak otpalo lisce, u plitkim virovima Miljacke razigrano se igra jedna odbjegla, crvena lopta, pale se ulicna svijetla…i sve je u smiraju.

Stojim ispred Bascarsijske dzamije, na lijevo mi Sebilj, na desno burekdzinica sa najboljim ustipcim i kajmakom na svijetu.

Sjedamo i porucujemo dvije porcije i tri caja od nane. Zasticena od kise koja rominja, promatram svijet koji prolazi pored mene i razmisljam zasto mi je sve ovo toliko poznato i drago, toliko “moje” iako sam tek stigla. Trazim se po proslim zivotima i pustam da me Carsija svojim barsunastim dlanom privuce blize u svoj zagrljaj.

- Daj marku, imas marku? – kaze mi malo cigance, seretski se smijuci, i vec u slijedecem trenutku nestaje u guzvi, zvacuci jedan topli ustipak punjen kajmakom.


To je moje sjecanje savrsene jeseni, jedan trenutak na uzurbanom putovanju kroz zivot , jedna usputna stanica na koju me doveo “prst sudbine” il mozda dobro razradjeni plan mastovitog kreatora mog zivota… Ne znam, al nije ni bitno.

Oprastam se od ljeta…


I pozdravljam zimu…


Jer jesen ionako postoji samo u mom zen trenutku…

srijeda, 28. listopada 2009.

O jednoj torti

Torta od najfinije cokolade i narandze




U jednom telefonskom razgovoru mi je izletjela ponuda u stilu "ma ja cu ti napraviti tortu za rodjendan, sta kompliciras....".

Rodjendan se blizio, a ja jos uvijek ni ideje, sve si premisljam, domisljam, te jel bi cokoladu, jel bi voce, ima li jos negdje nekih jagoda, ananasa, sa slagom, bez, na kat, jednostavna, komplicirana....ma ono, fuj, 350 ideja, kombinacija - a ja sam samo zeljela izbjeci komplikacije....

I onda sam u subotnje poslijepodne slozila ovu hedonisticku dekadenciju.


Sastojci:

tijesto tanko

2 jaja

1 zlica jusna secera

1 zlica jusna brasna

1 zlica jusna cokolade u prahu


krema

100 gr tamne cokolade sa narandzom (Lindt ili slicna)

200 gr obicne tamne cokolade za kuhanje

sok od jedne narandze

1 dl slatkog vrhnja

malo ruma

2 dl slatkog vrhnja

* u original receptu za kremu jos ide 3 zutanjka, snjeg od 2 bjelanjka i 5 zlica secera, ali sam ja to odlucila izbaciti, jer mi se cinilo nepotrebno.


Umute se zutanjci sa secerom, doda brasno, cokolada i snjeg od bjelanjaca. Ispece i ostavi da se ohladi. Ja sam kolicinu za tijesto uduplala, jer sam se bojala da mi ne ispadne pretanko. Na kraju sam imala dovoljno tijesta za prepoloviti i tako dobila dva lista. Kad se ohladi, tijesto nakapati sokom od narandze i ruma.

Natrgane cokolade preliti vrucom vodom, tako da se malo otope, umjesati i dodati 1 dl toplog slatkog vrhnja. Kremu dobro umutiti da nestanu sve grudice. U ohladjenu cokoladnu kremu dodati preostalo tuceno slatko vrhnje.

Tijesto staviti na pladanj za torte, postaviti oko njega obruc od torte i nanjeti kremu. Ostaviti u frizideru preko noci. Na kraju povrsinu ukrasiti po zelji.

srijeda, 21. listopada 2009.

O bundevi

"Ajme, koliko nas je" je igrica pokrenuta od strane monsoon sa bloga Dalmacija Down Under i ovog mjeseca, domacica je Gaga, a tema - bundeva - .

Juha od bundeve i djumbira


Sastojci:

500 g bundeve narezane na vece kocke

1,5 l povrtnog temeljca
poriluk (samo bijeli dio)
½ luka
3 zlice jusne svijezeg naribanog djumbira
3 zlice jusne maslinovog ulja
sol, petrusin po ukusu


Na ulju zazutiti luk, dodati na kolutice narezan poriluk i malo propirjati na maslinovom ulju. Dodati narezanu bundevu i naribani djumbir, zaliti sa vrucim povrtnim temeljcem i ostaviti da se lagano kuha dok bundeva ne omeksa. Propasirati, dodati petrusin il vrhnje.






ponedjeljak, 19. listopada 2009.

O obicnoj nedjelji i cudima iz mora






Svakoga dana sakupi se celjad na mulu i krenu barkama na sredinu rijeke, da docekaju onih par sati kada je oseka najveca. Onda lopaticama krenu u pohod na skoljke koje je more/rijeka (kako god hocete, na uscu smo!) dan ranije donijelo. Tezak je to posao. Treba dubiti rupe u mulju, razgrtati ono blato i alge, a sunce pece…Mulj ti se uvuce pod nokte, zavuce u cizme, a o ledjima da i ne govorim. Kad nadodje plima, i sakupi se dovoljno vode podno barke, krenu natrag na obalu. Tada ih vec znatizeljnici cekaju na mulu, da vide koliki je "ulov" bio, potiho dosaptavajuci medj sobom koliko ce taj i taj danas zaraditi. Cakule su svugdje na svijetu iste....








Nedjelja je najbolji dan, najisplatljiviji, jer tada su obliznji restorani puni ljudi koji iz velegrada pobjegnu preko mosta da se naudisu friskog zraka, pojedu dobru ribu, naruce pladanj skoljki i procakulaju sa prijateljima. A sve zavijeno u sjetnu koprenu Fada.

U nas, nedjeljom sve je polako. Psi kunjaju u hladu, u zraku + 32C i zavodljiv miris ribe sa gradela, djeca voze bicikle, romobile, a srednjovjecne gospodje laganim pokretima lepeza hlade znojem orosen vrat. Danas je na meniju: volki, dagnje, priljepci, skampe, orade, srdele, caldeirada...uz kuhani krompir, brokulu, maslinovo ulje i najbolji kruh na svijetu...A poslije, tko sta voli...slatka riza, mouse od cokolade, torta od badema..i kava naravno, kratka i jaka.



I tako je prosla jos jedna suncana nedjelja, uz prijatelje, dagnje i dobro bijelo vino.....



video


četvrtak, 15. listopada 2009.

O ribanju




Kasno je ljeto, 4 i po u zoru…ide se na ribanje, na pendulanje. Sunce jos spava iza konavoskih brda, a na cesti ni kucka ni macka, samo moji koraci i plasticne broke u koje bi valjda trebalo smjestit ulov . Uspavanim koracima silazimo niz ulicu. Obozavam ribat, al ribu sa udice ne skidam, to prepustam drugima. Ne mogu, brate mili, muka mi.

Zrak je poput mekog barsuna, miris mora, joda, borove sume … Jos samo da su i smetlari stigli maknut onu gomiletinu smeca sa kraja rive – bilo bi dostojno raja. A jezi ga, nemos’ imat sve!

Broke su ukrcane, oprema je spremna i lagano klizimo iz vale. Brummmm…Tomos radi ko Suzuki. More ka ulje. Mirno, lomi se pod provom i plete bijelu cipku oko nas. U daljini ispred nas, svijetla uspavanog Grada. Prolazimo kraj druge barke…

- “Dobro jutro! E ke nova? Ima li ribe?”, pitamo uljudno.

- " Ma nema, jako slabo, nista!”, odgovara nam Luko….

Ko da bi nam i reko istinu, mos’ si mislit, i da ima tunu od 80 kila i 6 orada u barci reko bi ti da je slabo. I brze bolje daje petama vjetra u kontra smjeru od nas. Ajd sa srecom ti!

Sunce je izronilo. Dobro jutro! More se lijeno ljeska na prvim zrakama, kao da se rasteze i budi iz dugog sna. Bistro je i sneno.

Ja sam se instralirala na provu, zasusurena u jaketu, rucnik, sa slusalicama u usima, prati me Enigma. Udisem punim plucima i gledam ono plavetnilo oko mene, rasirim ruke ko Kate na Titanicu - jebote, sto mi je dobro u zivotu!


Proslo je od tada 11 godina, a jutros me nesto u boji neba i tisini uspavane ulice podsjetilo na to ribarsko jutro, broke i pendulanje. Tisuce kilometara daleko neki drugi ljudi izlaze iz vale, a onaj Luko opet “nista” nije uhvatio i opet nema ribe…

Navigare necesse est!



video

O hobotnici

Za 5 osoba




1.5 kg hobotnice
3 cesnja cesnjaka
1 glavica luka
25 gr pinjola
25 gr suhih datulja
svijezi ruzmarin
1 casica Porta
2 dl maslinovog ulja
1 dl povrtnog temeljca

lovorov list, morska sol, papar


Hobu ocistiti, odrezati krake, posoliti i staviti u posudu za pecenje zajedno sa svim ostalim sastojcima. Prekriti folijom i stavit peci na 150C / dva i po sata (odokativno). Trebala bi se polako kuhati, bez da sok vrije.

- Ja hobu uvijek kupujem smrznutu, tako su mi rekli stari, da je onda kao manje zilava kad se spremi -



utorak, 13. listopada 2009.

Za pocetak....s kraja



Gledam ja tako blogove razne vec godina nekoliko. Pasem oci na fotografijama cokoladnih vulkana, mramornih kuglofa, na tanjuricima tananih, zlatom oslikanih rubova, na malenim cvijeticima koje je zagrlilo prvo jutarnje sunce (pravim se da slika nije nastala u nekom studiju pod lampom od 60W)...i tako prodje 365 dana, pa ponovo, i jos nekoliko puta toliko.



E danas je vala, stigao i taj dan....


Dobar dan, moje je ime Lusitania i ovo je moj sareni hedonisticki svijet!